duhsveti2Braćo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh  protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već, rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! (Gal 5, 16-25)

Čitav je ljudski život, osobito čovjeko­vo moralno djelovanje u Bibliji rado prispodablja sa ho­dom, hodom po pravim stazama Božjega Zakona. Tu se izriče također ideja napredovanja, ali i – cilja. Duh Sveti je upravljač toga čovjekova hoda, on je nadahnitelj i pokretna snaga. To je izričito rečeno u Rim 8,14: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“.

Čovjek je – zbog grijeha – biće u sebi podvojeno: može se ostvariti ali i – promašiti. Stalno je pred odabirima. Tu podvojenost čovjekova bića Pavao izražava kao sukob duha i tijela. To se ne smije shvatiti kao da je „tijelo“ samo po sebi zlo, od đavla. Ne! Nego čovjek kao „ja“, kao odgovorna osoba, može snagom Duha Svetoga i od svojega tijela načiniti oruđe pravednosti (Rim 6,13 i 19). Svatko je dakle odgovoran za svoje odabire. Čovjek može poći i po zlu. I sada Pavao ukratko zacrtava ono što čovjeka odvaja od Boga, od kraljevstva Božjega. To su prvi obrisi kršćanskog morala, tzv. popisi teških gri­jeha. Dakako, pretpostavlja se, da je riječ o teškim i svjesnim i svojevoljnim povredama Božjega dekaloga. Na­suprot tomu stoje „plodovi Duha“. Pročitajmo ih u polaku dahu, ne treba im tumačenja.

Duh Sveti prosvjet­ljuje čovjeka da uvijek umije pravo vrednovati; hrabri ga i osnažuje da se za prave vrednote založi. To redovi­to ne ide bez križa. Na križ Isusov treba raspeti svoj grešni „ja“: „S Kristom sam raspet: ne živim više ja nego u meni živi Krist“ (Gal 2,19–20). To bi trebala biti lozinka svakog pravog kršćanina.

Kao što je Krist Isus upravo izgorio križu u vatri Duha Svetoga (usp. Heb 9,14) i kršćanin samo u Duhu može sebe u puni­ni, makar i križevno ostvariti. Na to se nadovezuje i susljedna Duhovska posljednica Dođi, Duše Presveti u kojoj su osobito važne strofe o „čistilišnoj“ snazi Duha Svetoga.

fra B. Duda