444444 SU ono vrijeme: Reče Isus: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.“ (Iv 10, 11-18)

 Četvrta uskrsna nedjelja od davnih se vremena svet­kuje kao Nedjelja dobroga pastira. Lik Dobrog pastira koji na ramenu nosi nađenu izgubljenu ovcu (po Lk 15, 3–6) jedan je od najljepših spomenika prvoga kršćanstva iz katakomba. Crkva je odabrala ovaj dan – od vremena pape Pavla VI – kao Dan duhovnih zvanja. Temeljno je načelo božanskoga rasporeda spasenja da Bog redovito spašava ljude po ljudima. Ako život crkve­ne zajednice buja, u njoj će biti uvijek ljudi, mladića i djevojaka punih velikodušnosti za specifično sebedarje: Bogu za ljude. Pastir koji polaže život za ovce – Krist – postaje tako oličenje samozaboravne i predane, velikodušno sebedarne službe Bogu za ljude.

Isus je žrtvovao život svoj za sve ovce svoje. I za dobre i za zle, za velike i malene, ugledne i neugledne. Svi smo mi često sišli s pravoga puta, s puta pravednosti, kao izgubljene ovce. Mnogo i mnogo puta smo sagriješili, a Bog nas je čekao na pokoru i popravak. A komu imamo zahvaliti da nismo u grijesima pozvani na sud Božji? Dobrom Pastiru – Isusu Kristu, Bratu našemu. Žrtvi svete Mise, gdje Isus još uvijek kliče svom nebeskom Ocu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Isus je vjeran i neće iznevjeriti. A mi?

Ljubiti: dati život

Isusu je bila draga ova slika suživota između pastira i ovaca. Ona pretpostavlja njegovo osob­no životno iskustvo, palestinsko, gdje su pastiri posvuda napasali svoja stada. No očito je da Isus premašuje sli­ku. On njome izražava nešto veće: kako se on odnosi prema svojim vjernicima, prema onima koji ga ljube. Ali ne samo prema njima! On ima „i drugih ovaca“ i njih „treba da dovede.“

Svoj suodnos prema ovcama, prema ljudima izražava glagolom poznavati.Taj je gla­gol u Ivana bremenit, spleten od riječi punih osjećaj­nosti. Poznavati u Ivana znači: dobro se poznavati, lju­biti se, mariti jedan za drugog, pripadati si uzajamno … Mi smo za Isusa drago blago … On je za nas spreman „položiti život svoj“.

sviI sam taj izraz položiti u sklopu ovog evanđelja znači drage volje darovati. Štoviše, u tom križevnom sebedarju za „ovce“, za voljene ljude Isus gleda osobit znak svoje ljubavi prema Ocu i izvršenje njegove volje. Koliko tu pitanja nastaju, koji li se sve odgovori nameću! Da li mi tako ljubimo Isusa da bi­smo život za njega dali? Da li mi tako ljubimo jedni druge da bismo i umrli jedni za druge? Da li se tako osjećamo „ovce Kristove“ da imamo Kristov osjećaj, Kristovu ljubav „za one druge ovce“! Ili smo i mi „fa­rizeji“, to jest „odijeljeni“! Briga nas za druge (Isusove) ovce! Ali on je i za njih umro. I ne želi ih bičem natje­rati u ovčinjak, nego polazi za njima dok ih ne nađe i na ramenima donese – kao svoju dragu ovcu … Ko­jih li pouka svim kršćanima! A danas, i opet napose, onima koji se darovaše Kristu, Dobrom pastiru da po njima (i u njima) bude i danas Dobri pastir. AMEN! (fra B. Duda)

Pastiru Dobri, zazovi me mojim imenom. Ti koji me poznaš vidši moj pravi lik. Ne zaustavljaj se na onom što trenutno jesam, nego vidi ono što mogu postati. A tvoj pogled mi (nam) omogućuje da to i postanemo. U tvojoj blizini moja duša je u plodnom tlu; ono skriveno sjeme dobrote i plemenitosti se razrasta, te postajem bolji i autentičniji.