IspoSvjetski dan molitve za duhovna zvanja koji se slavi na 4. vazmenu nedjelju (Nedjelja Dobroga Pastira), prigoda je da promislimo o daru svećeničkog zvanja i služenja. Svećenik, hranjen Božjom riječju sveopći je svjedok Božje ljubavi», rekao je u Benedikta XVI. u svojoj pobudnici “Sakrament ljubavi”.

U njoj Benedikt XVI. sada papa emeritus kaže: «Doista, ljubav koju slavimo u sakramentu, ne možemo zadržati za sebe. Ona po svojoj naravi zahtijeva da je priopćimo svima. Svijet je potrebit Božje ljubavi, susreta s Isusom Kristom i vjere u njega. Zbog toga euharistija nije samo izvor i vrhunac života Crkve nego i njezina poslanja: «Autentično euharistijska Crkva jest misijska Crkva».

Donositi Boga ljudima, to je bitno poslanje svećenika, koji je sveti službenik osposobljen izvršiti poslanje, jer on, od Boga izabran, živi s Njim, u Njemu i po Njemu. Prvi promicatelji učeništva i poslanja su oni koji su pozvani biti s Isusom i poslani propovijedati (Mk 3,14). Svećenik prije svega treba biti čovjek Božji (1 Tim 6,11), koji izravno poznaje Boga, koji je u dubokom osobnom prijateljstvu s Isusom, koji sa svima ostalima dijeli iste Kristove osjećaje (Fil 2,5). Samo će tako svećenik moći privoditi k Bogu, utjelovljenom u Isusu Kristu, samo tako može biti predstavnik njegove ljubavi. Ovu istinu izriče svećenički psalam koji se nekoć izgovarao u obredu primanja u klerički stalež: «Gospodin mi je baština i čaša: Ti u ruci držiš moju sudbinu» (Ps 16,5).

Iz Ponovljenog zakona znamo da je nakon zaposjednuća Obećane zemlje svakomu plemenu – ždrijebom – bio dodijeljen jedan njezin dio, čime je ispunjeno obećanje dano Abrahamu. Jedino Levijevo pleme nije dobilo nikakvo zemljište, jer je njegov posjed Bog sam. Svećenici nisu poput ostalih plemena živjeli od obrađivanja zemlje, nego od žrtvenih prinosa. Pravi temelj svećeničkog života, tlo njegova postojanja i zemlja njegova života je Bog sam. U tom starozavjetnom tumačenju Crkva je vidjela smisao svećeničkog poslanja u nasljedovanju apostola i u zajedništvu sa samim Kristom.

S tim u svezi Benedikt XVI je rekao: «Svećenik može i mora i danas reći sa psalmistom «Dominus pars hereditatis et calicis mei». Bog sam je moj posjed, nutarnji i vanjski temelj mog postojanja.

Svećenik uistinu mora Boga poznavati iznutra, doživjeti ga i onda ga donositi drugim ljudima: to je najprvotnije služenje koje je danas potrebno čovječanstvu. Ako se u nekom svećeničkom životu izgubi ta središnjost Boga, ispražnjuje se čitav temelj pastoralnog djelovanja, a pretjerani aktivizam ugrožava sadržaj i smisao pastoralnog služenja. Samo oni koji su naučili «ostati s Kristom» spremni su da ih On «pošalje naviještati evanđelje» (Mk 3,14).

Žarka ljubav za Krista je tajna uvjerljivog naviještanja Krista. «Budi čovjek molitve prije  nego što si propovjednik», govorio je sv. Augustin.

PretvorbaPodsjetimo se, Crkva, slaveći Svetkovinu Presvetog Srca Isusova poziva sve vjernike da uzdignu pogled vjere na «Onoga koga su proboli» (Iv 19,37), na Kristovo Srce, živi i rječit znak Božje nepobjedive ljubavi i neiscrpni izvor milosti. To čini, potičući svećenike da u same sebe prime taj znak, i da kao oni kojima su na upravljanje povjerena bogatstva Kristova Srca, prenose Kristovu milosrdnu ljubav na druge, na sve!

Doista , «ljubav nas Kristova obuzima» (2 Kor 5,14) piše sv. Pavao. «Ako Krista želiš ljubiti, obuhvati svojom ljubavlju cijeli svijet, jer se Kristovi udovi nalaze po cijelom svijetu», podsjeća nas sv. Augustin.

Zbog toga svaki svećenik mora imati misionarski duh, odnosno uistinu «katolički» duh, mora «poći od Krista» da se obrati svima,  sjećajući se  riječi našeg Spasitelja, koji «hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine» (1 Tim 2,4-6).

Svećenik je pozvan susresti Krista u molitvi, upoznati ga i uzljubiti na Križnom putu, koji je put djelatnog i samozatajnog služenja ljubavi. Jedino se tako dokazuje i svjedoči istinitost njegove ljubavi za Boga, i na svima se održava milosrdno Kristovo lice…

(fra Ante)

Isuse, smiluj se svojoj Crkvi i posvećuj je povećanjem broja onih koji će prihvatiti Tvoj poziv da Te slijede putem svećeništva i posvećenog života. Snažno prodri u njihove duše da ostave sve kako bi se odazvali radosnom življenju navještaja Evanđelja… Željeli bismo na našim nedjeljnim misama čuti kroz glas propovjednika, živoga Tebe, koji si došao s nama podijeliti iskustvo života… Neka se Tvoj blagoslov spusti i na roditelje koji će pogodovati procvatu svećeničkih zvanja. Neka obitelj bude mjesto, poput crkve Petrova primata na žalu Galilejskog jezera, gdje si Petru predao Crkvu na čuvanje…  Neka Tvoji sadašnji i budući svećenici budu poput „klisure“, čvrsti i stabilni, vjerni Tebi…!