Kako slavim Boga svetom Misom? Zašto nam sv. Misa malo govori i još manje nas preobražava?

RaspA samo bi jedna sveta pričest bila dovoljna da nas učini svecima. Zašto smo, uglavnom, u poodmaklim godinama života manje pobožni negoli kad smo bili mlađi? Morali bismo svakodnevno sabranije i pobožnije svetu Misu slaviti i pričest primati te usrdnije zahvaljivati, kako to traži dinamizam milosti, narav sv. Mise i pričesti. Zašto Božja riječ, koju slušamo ili osobno čitamo, teško silazi u dubinu naše duše?

Zašto u njoj tako rijetko nalazimo poruku Oca upravljenu svojoj djeci? Zašto tako brzo klonemo u različitim životnim poteškoćama i budućnost predočujemo crnjom nego što će stvarno biti? Ovo su pitanja na koja bi trebalo dati odgovor. Obično mislimo ovako: „Bio sam na Misi – sve je u redu. Pričestio sam se – to je dosta. Molio sam – što bi trebalo više?“ Najčešće se zadovoljavamo mišlju: „Bio sam na Misi!“ Odlazak na svetu Misu doista može biti obična navika.

Biti na Misi zapravo znači biti svjestan susreta s Bogom po Kristu, s Njegovom riječju, s Njim koji mi se dariva u Euharistiji, s Njegovom braćom, s cijelom Crkvom, odnosno prisustvovati osobnom odlukom, pokazati mu svjesno svoje prijateljstvo, vjernost, ljubav, obogatiti se u znanju i milosti.Sudjelovanje na nedjeljnoj Misi mjerilo je koliko se živi vjera. Činjenica je da je dvojbeno koliko je netko katolik ili osvjedočeni vjernik ako u crkvu ne ide ni za najveće blagdane, primjerice za Uskrs i Božić. Prvi je i osnovni cilj dolaska na Misu: biti s Kristom zajedno!

Biti na Misi, tj. slaviti Misu tako je jednostavno, ali ujedno i složeno. Pogledajmo malo konkretnije, s unutarnje strane, stvarno stanje stvari.Koliko je onih koji su zaista svjesni što čine kada slave svetu Misu – Euharistiju?Zna se dogoditi da pojedinci tijekom cijele Mise ni usta ne otvore; neki opet pravo i ne znaju gdje su dok Misa traje, a jedni riječ Božju uopće ne slušaju, kao da ih se ne tiče.

Postoje i oni koji nakon svete Mise ne znaju ponoviti ni jednu izrečenu misao, a određeni godinama dolaze, a ništa ne pokušavaju shvatiti, kao ni oni koji svjesno u crkvi traže najzabitniji kutak odakle će najmanje vidjeti i najlošije čuti. Lako je susresti i one koji drže da im je ispod časti odgovarati i zajednički moliti i pjevati.Nerijetki su i oni koji tijekom cijele Mise oko prsta vrte krunicu tamo-amo, a niti što mole niti što slušaju. Najdosadniji su oni koji stalno razgovaraju i smetaju, znaju se i ljutiti što se o tome uopće govori. Susrećemo i one koji se ni za živu glavu ne bi pomakli od vrata, i one koji godinama dolaze, a nisu se ni ispovjedili ni pričestili… Dobro je ne biti takav.

Crkva, osim što slavi Euharistiju, ona Euharistiju (Small)Nazočiti svetoj Misi znači otići na Kalvariju. Papa Ivan Pavao II. jednom je predivno i jednostavno rekao mladima: „Ići na svetu Misu znači otići na Kalvariju, na susret s našim Spasiteljem, Otkupiteljem.“

Slavlje svete Mise susret je ljubavi i boli s raspetim Kristom.

Odlučno i odvažno recimo: „Ja hoću ne samo ‘biti na Misi’ nego i proslaviti Boga ovom Misom, osluškivati Njegovu riječ i poziv. Ja hoću! Želim tu biti srcem, cijelim svojim bićem. Takvoga me Krist želi i to od mene traži. Ako me On toliko ljubio i sebe za mene predao, onda sam pozvan odgovoriti svojim životom na tu neizmjernu ljubav. Slaveći svetu Misu srcem i potpunim predanjem, pokazujem ponajviše ljubav svomu Spasitelju.“

fra Petar Ljubičić