Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

svijećnica+2 (Small)Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”

A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2,22-40)

Blagdan svete obitelji Isusa, Marije i Josipa svjedoči najosnovniju činjenicu naše ljudske egzistencije – obitelj. Pojam obitelj dolazi od riječi obitavalište, a najprimjerenije i čovjeka najdostojnije obitavalište je upravo obitelj. Različite ljudske zajednice, koje po užem značenju nisu obitelj, također rado nazivamo obitelj. Primjerice, Drugi vatikanski sabor cijeli ljudski rod naziva jednom ljudskom obitelji. Isti Sabor samu obitelj naziva »kućnom Crkvom« pa, analogno tome, Crkva samu sebe smatra velikom obitelji vjernika.

Međutim, ljudski rod i Crkva obitelj su samo u jednom prenesenom značenju, budući da je obitelj u bitnome intimno zajedništvo ljudskih osoba koje su povezane krvnim i rodbinskim vezama. Odnosi koji tvore zajedništvo obitelji odašilju poruku o smislu iskonskih međuljudskih odnosa.
Nazaretska obitelj – idila? Biblija govori sasvim drugačije. Sveta obitelj je obitelj s problemima, brigama i poteškoćama. Tu nalazimo i krajnju bijedu, strahovita opterećenja i poteškoće odgoja u sukobu generacija. Tu vidimo ogovaranja susjeda i zlovolju među rodbinom, sve do pokušaja nasilja nad njim. A zatim, ljubljeni sin dolazi u konflikt sa zakonom i bit će smatran teroristom – kako je to bilo teško za njegovu majku. Izreći će se smrtna kazna i izvršiti.

Doista, sve drugo samo ne idila. Kako je utješno, za nas, znati da Bog zna kako to izgleda kad je novčanik prazan, kad se ogovara muža, djecu, kad nastupaju poteškoće u odgoju, kad dolazi do sukoba među rodbinom, kad se upadne u konflikt s Crkvenim ili državnim zakonima, kad nas dohvate patnja i smrt. To sve Bog zna iz vlastitog iskustva. I zato ima razumijevanja za nas i otvoreno uho i srce koje ljubi. Tako smo došli pred pitanje što je kršćanska obitelj? Na to, ovdje, možemo samo nepotpuno odgovoriti.

Sveta obitelj..

To je obitelj u kojoj pogled na Isusa Krista daje životvornu sigurnost koja vrijedi i onda kad neki član obitelji pođe stranputicom ili je nešto skrivio, u kojoj razgovor ne prestaje i kad se ima dojam da se ništa zajedničko ne može učiniti, jer ponori izgledaju nepremostivi, u kojoj živi ljubav koja  pokazuje da ljubav Kristova ne poznaje granice i koja se širi i na one koji su sami sebe proglasili neprijateljima., u kojoj postoji oproštenje pa i onda kada se sto puta pogriješilo, u kojoj se povlače zaključci i druge se pokušava drugačije gledati. U kojoj molitva ima stalno mjesto i ne prestaje ondje gdje se dolazi do vlastitih granica i sposobnosti i sudara sa vlastitom ljubavlju, jer se tada Bog stavlja na ono što sami ne možemo učiniti. I ondje gdje postoji patnja, kao i ondje gdje se, u bezizlaznim situacijama živi iz nade. Sve je to poznavala i sveta nazaretska obitelj. To dijete koje je puno obećavalo, beznadno završava, ali to nije bilo konačno. Isus je uskrsnuo od mrtvih. I to je poziv svakog od nas. Bog, moj (tvoj) otac, će iz stotina smrti mojih nadanja stvoriti jedan prozračan život, sjajan, slobodan i pun ljubavi. I njemu hvala za sva iskustva koja do sada imam i koja mi daju naslutiti nešto od svega onoga što ću konačno doživjeti ja i vi, i vaše obitelji.

I ove ćemo godine s betlehemske spilje, gdje je u svetoj noći rođen Spasitelj, svoj pogled skrenuti prema skromnome nazaretskom domu, da bismo razmišljali o Svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa…

Otkupitelj svijeta htio je izabrati obitelj kao mjesto svoga rođenja i svoga rasta, posvetivši tako tu temeljnu ustanovu svakog društva. Vrijeme provedeno u Nazaretu, najveći period njegova života, obavijeno je velikom tajnošću i evanđelisti o njemu prenose tek šture informacije. Ako, ipak, želimo dublje razumjeti Isusov život i poslanje, moramo se približiti otajstvu svete nazaretske obitelji kako bismo ga promatrali i osluškivali.

Skromni nazaretski dom za svakog je vjernika, a osobito za kršćanske obitelji, istinska škola evanđelja.

Tu se divimo ostvarenju božanskog nauma da od obitelji učini prisnu zajednicu života i ljubavi; tu učimo da je svaka kršćanska obiteljska jezgra pozvana biti “domaća Crkva”, u kojoj moraju sjati evanđeoske kreposti. Sabranost i molitva, uzajamno razumijevanje i poštivanje, osobna stega i zajedničarska askeza, duh žrtve, rada i solidarnosti karakteristične su značajke po kojima je nazaretska obitelj model svakog našeg domaćeg ognjišta.

Budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj koja je, u današnjem dobu, bila više no ijedna druga ustanova označena dubokim i brzim kulturalnim i društvenim promjenama. 

Crkva nikada nije prestajala pridruživati “svoj glas i pružati svoju pomoć onomu koji, već poznavajući vrijednost braka i obitelji, nastoji je vjerno živjeti; onomu koji, nesiguran i zabrinut, traži istinu kao i onomu koji je nepravedno spriječen slobodno živjeti vlastiti obiteljski plan” (Familiaris consortio, 1).

273 (Small)Crkva je svjesna svoje odgovornosti te i danas nastoji nastaviti “biti na službu svakome čovjeku zabrinutom za sudbinu braka i obitelji”… Da bi ispunila to svoje žurno poslanje, Crkva na osobit način računa na svjedočenje i potporu kršćanskih obitelji. Štoviše, pred opasnostima i poteškoćama kroz koje prolazi ustanova obitelji, ona poziva na dodatnu duhovnu i apostolsku odvažnost, sa sviješću da su obitelji pozvane biti “znak jedinstva svijetu” i svjedočiti “kraljevstvo Božje i mir Kristov prema kojemu korača čitav svijet”.

Neka Isus, Marija i Josip blagoslove i zaštite sve obitelji, sve kršćanske supružnike u Hrvatskoj, da u njima vladaju vedrina i radost, pravda i mir, koje je Krist svojim rođenjem donio ljudskom rodu kao dar.

Pripremila: Marija