Bog,  Onaj koji je izvor svega što postoji i svega što diše. Onaj, koji je svakome od nas darovao život. Tako je Bog i moj početak. U početku mi Bog darova veliku obitelj. Uz majku i oca darovao mi je sestru i tri brata. Prekrasna li dara. Njegova dobrota nije tu prestala djelovati. Udjeli mi milost krštenja te tako službeno postadoh Njegovo dijete, ljubljeno dijete. A onda mi se dade On za hranu. Učinivši se zatočenikom ljubavi u komadiću kruha – zbog mene. Privučen tom ljubavlju postajem ministrant. Godila mi je blizina oltaru. Ne zbog nekakvog iskazivanja pred drugima, nego sam htio biti bliže oltaru i pomagati svećeniku tijekom mise.

Franjevac

Rastao sam fizički, ali ne i duhovno. Svejedno, u meni se javlja klica koja je mi tada bila nepoznata. Nisam shvaćao da me Bog poziva na dublje Njegovo nasljedovanje. Brzo gazim tu klicu, taj poziv što iz straha, što iz sebičnosti i vlastite ugode. Primivši sakrament Potvrde u meni se ništa ne mijenja. Moje ministriranje postaje bezvoljno i rijetko. Misa mi postaje dugačka i dosadna. Krenuvši u srednju školu zapostavio sam nedjeljnu misu, a i kada dođem, što je bilo jako rijetko- došao bih samo zato da budem i tako ugodim roditeljima.

Tada se počinjem baviti svjetovnim stvarima. Tražeći nešto što će mi se svidjeti i pružiti mi nekakvu ugodnost počinjem se baviti stvarima koje zanimaju današnju mladež, ali, među njima nije bilo mjesta za Boga. Mislio sam da je to nešto što me usrećuje, ali sam znao da me ne ispunja… Moj odnos s Bogom u to vrijeme bio je mrtav. Moja osobna molitva nije postojala. Ali,  sad se sjećam svoje bake i majke. I sada ih se prisjećam s krunicama u rukama. Danas duboko vjerujem da je njihova molitva pomogla da se vratim Bogu, a na kraju krajeva i da se odlučim postati svećenikom. Stalno mi je govorila da idem pomagati u našu novoosnovanu župu.  I tako sam na nagovor majke počeo ponovno odlaziti u crkvu.

Nakon nekog vremena odlazim na susret mladih koji se održavao u mojoj župi. Na tom susretu odlučujem otići u Međugorje s mladima na par dana. Dolazimo tamo, te mi se isprve se sve čini obično i ništa posebno. No penjajući se na Križevac i ramatrajući Muku Gospodnju moje srce se mekšalo. Kakve li prilike: Isus, onaj isti koji me čeka od malena da mu otvorim vrata svoga srca… O, Isuse moj, koliko li me dugo čekaš. Ma, koliko dugo kucaš na vrata moga srca. To ramatranje Muke probudilo je u meni mnoga pitanja. Uviđao sam kako sam daleko od Njega i kako ga malo ljubim naspram onoga koliko On mene ljubi. Shvaćam da je On iz ljubavi prema meni podnio muku i smrt.

Stigavši s Križevca odlazim direktno u ispovjedaonicu. To je bila moja „prva“ sveta ispovijed. Nakon izlaska osjećaosam se  lagan poput pera. Svjestan da sam upravo dočekan u zagrljaj Oca koji me čeka kao rasipnog sina, odlučujem nastaviti sa ministriranjem. Nisam ni slutio da je to uvertira i priprema moga srca na nove milosti. Tada nastavljam redovito pohađati misu, klanjanja, razne duhovne obnove, seminare i hodočašća.

KriževacNa povratku sa svog drugog hodočašća u Međugorje nešto u meni probudi želju za dubljim služenjem tj. svećeništvom. No brzo gasim taj poticaj Duha. Stalno sam izmišljao razne izgovore kojima sam opravdavao svoj odgovor. No Isus je bio strpljiv i uporan sa mnom. Na jednoj duhovnoj obnovi Isu je u meni tako raspalio taj oganj, tu želju da ga slijedim na drugačiji način. Proplakavši svoje grijehe i odbijanje Isusa, odlučujem se za Njega i Njegov prijedlog.

Ali kako, i gdje. Počeo sam moliti za Božju volju. I sve je ukazivalo na Franju. Pa sam mislio da se On šali sa mnom. Ma kakav Franjo, mislio sam. No čitajući o Franji ostao sam zapanjen. Ostavio je sva zemaljska dobra i posvetio se naviještanju Evanđelja. I to na kakav način. Vidio je Isusa u svakom čovjeku, a osobito u onom siromašnom i odbačenom.

Za Franju su svi bili braća. Razmatrajući Božju riječ i to odlomak iz Matejevog evanđelja koje kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom.“; uviđam da je to moj put. Tu sam shvatio da će biti teško, ali da moram plivati protiv struje. Žive ribe plivaju uzvodno, a samo mrtve idu nizvodno. Odlučio sam se za franjevce da bih na taj način išao protiv struje ovoga svijeta. I sveti Franjo je htio mijenjati svijet, ali ga je mijenjao tako što je mijenjao samog sebe.

I ja želim tako mijenjati svijet. Želim pomoći onim najsiromašnijima, starima, odbačenima, onima na rubu društva. A kako bi im ja mogao pomoći? Donosio bih im Isusa, naviještao Božju riječ koja govori kako Bog ljube svakoga, a osobito  – odbačene i malene. Znamo da Bog nagrađuje svoju djecu, tako je i On mene odmah nagradio. Dao mi je takav dar poziva koji se ne odbija! Sada ga želim u punini prihvatiti i živjeti.

KrunicaI pošto sam ušao u samostan franjevaca u Samoboru i tako „ostavio“ svoju obitelj, Bog mi je odmah uzvratio. Ostavio sam tri brata, a zauzvrat mi je dao osmero nove braće. Ostavio sam svoju kuću, a za uzvrat sam dobio 2000 svojih kuća (samostana) po cijelom svijetu. Mogu samo reći da sam prvenstveno zahvalan Bogu, na svemu. Naravno, zahvalan sam i svojoj obitelji kao i svima drugima koji me podupiru da ustrajem na tom putu, što svojom molitvom, što svojim lijepim riječima. Istinski se radujem nastavku formacije kroz koju ću još mnogo toga naučiti o Božjoj ljubavi.

Preporučujem se u vaše molitve, brat Marko!