sv. Ignacije1_20120301183746310Na polovici ljetnih praznika, na prijelazu iz srpnja u kolovoz (31. srpnja), Crkva slavi spomendan sv. Ignacija iz Loyole. Jednog od najvećih svetaca i mistika Katoličke Crkve, te osnivatelja isusovačkog reda.

Sv. Ignacije rođen je 1491. godine, kao dvanaesto dijete jedne plemićke obitelji. Bio je paž na dvoru jednog španjolskog velikaša, a kasnije časnik kraljevske vojske. U obrani grada Pamplone, Ignacije je teško ranjen, te mu je trebao dulji oporavak. Međutim, dok se oporavljao počeo je čitati životopise mistika i svetaca. Tada je odlučio ostaviti oružje i otići na hodočašće u Svetu zemlju. Njegov se život tada potpuno promijenio. Studirao je u Barceloni, Alcali, Salamanci i Parizu. U jednom viđenju, dobio je spoznaju o tome što je njegova misija. Tako 1534. godine osniva isusovački red.

Ime Družba Isusova nastalo je dok još Ignacije i njegova zajednica nisu odlučili osnovati novi red. Riječ družba se u ono vrijeme upotrebljavala za kulturna, ali i za vjerska udruženja ili bratstva. Zanimljivo je kako su Ignacije i njegovi drugovi izabrali upravo to ime. Naime, dok je Ignacijeva zajednica imala tek samo 9 ili 10 osoba, pitali su jedni druge kako bi se zvali, pogotovo pred onima koji ih budu pitali za ime njihove zajednice. Dok su tako raspravljali počeli su moliti i razmišljati. Tada još nisu imali poglavara, a njihova jedina “glava” bio je Isus Krist, tako su smatrali da je najbolje uzeti njegovo ime za svoju zajednicu, i nazvali se Družba Isusova.

Ovaj je svetac kršten kao Inigo Lopez de Loyola. Međutim, s vremenom, on mijenja ime u Ignacije. Neki pisci njegovih životopisa smatraju da ga je na tu promjenu potakla pobožnost koju je zacijelo imao prema sv. Ignaciju Antiohijskom, mučeniku. Budući da je bio sveta osoba, Ignacije je i sam činio, a i druge poticao činiti razna dobra djela. Zanimljivo je jedno djelo koje je organizirao u Loyoli. Zapravo, svaki su dan u podne zvonila župna zvona i zvona na kapelama koje su pod župnom jurisdikcijom, zbog toga da bi oni koji ih čuju na koljenima molili Oče nas i Zdravo Marijo, za one koji su u teškom grijehu, da bi, naravno, iz grijeha izašli. Drugi Oče naš i Zdravo Marijo se pak molilo na nakanu da sami ne upadnu u teški grijeh. A dok je Ignacije boravio u Azpeitiji, gradsko vijeće je odobrilo njegovu odredbu prema kojoj bi se osigurala dovoljna pomoć siromasima u gradu, a zabranjivalo se prosjačenje onih koji nisu htjeli raditi, iako su bili sposobni za rad. Određeni klerici i laici sastavili su popis svih istinskih siromaha u Azpeitiji, i za njih se uvijek osigurala potrebna pomoć, dok su se zloupotrebe milostinje zabranom prosjačenja spriječile.

Sv. Ignacija okarakterizirali su kao sveca koji je kontemplativan u akciji. Pobožnost je za njega značila naći Boga u svim stvarima. U razgovoru, u izvršavanju dužnosti, hodajući cestom. Često je promatrao zvjezdano nebo, a nakon toga je osjećao prezir prema zemaljskim stvarima. Jednom svom suradniku je rekao da je promatrao Presveto Trojstvo u listu naranče.

Ignacije je imao mnoštvo viđenja. Jedno od najznačajnijih je ono u kojemu se Isus ukazao Ignaciju s križem na leđima. Pored Isusa je bio sam Bog Otac koji mu je govorio: “Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu.” Tada se Isus okrenuo Ignaciju i kazao: “Hoću da nam služiš.” Zamjenica “nama” daje ovom viđenju trojstvenu oznaku. Sam Bog Otac izriče u ovom viđenju želju da se Ignacije posveti Božjoj službi, te Ignacija posebno sjedinjuje s Isusom koji je nosio križ. Ignacije je pozvan na mistiku sjedinjenja i na mistiku služenja. Taj je mistični doživljaj imao i utjecaj na osnivanje Družbe Isusove.

Svoja iskustva u razmatranju o Bogu i o božanskim stvarima, Ignacije donosi u “Duhovnim vježbama”. Njih nije napisao u jednom dahu, nego ih je sastavio nakon što ih je sam doživio. Naime, zapisivao je sve ono što je zamjećivao u svojoj duši i što je smatrao korisnim. Tako su njegove “Duhovne vježbe” plod osobnih duhovnih iskustava. U njima govori o “unutarnjoj spoznaji”, a to je ona spoznaja koja prelazi od intelekta u intimno iskustvo, tj. od intelektualnog do osjećajnog, odnosno od uma do srca.

Ribar

Sv. Ignacije preminuo je 1556. godine, preminuo je  točno kako je i živio: sam pred Bogom. Bez duhovnoga zanosa, bez subraće i prijatelja uz uzglavlje, bez uputa za potomke. On  koji je govorio s papama i kraljevima, okončao je vlastitu agoniju sam u sobi izgovarajući riječ koja se čula kroz zid sobe, a koja je ispunjala njegov cijeli život: Dios, odnosno Bog.

 Često umiremo kako smo i živjeli, sv. Ignacije je uvijek želio riječima i životom u siromaštvu propovijedati da se u svemu prije svega služi samome Bogu…

Upravo je u franjevačkom siromaštvu koje je očaralo Sveca iz Loyole, ključ razumijevajna bitnosti njegova apostolskoga duha, izraženoga u času smrti. Ignacije je dopustio da ga Bog zarobi i naučio je s Njim razgovarati kao što sluga govori svome gospodaru, ali i kao što prijatelj govori prijatelju. Ljepotu toga povjeravanja, budući utemeljitelj Družbe Isusove, obvezao se poučavati sve s kojima se susretne na svome hodočasničkom putu.

Njegova mistika i duhovnost stoljećima su nepresušno vrelo mnogim generacijama, na osobit način kroz njegove najbliže nasljedovatelje – isusovce.

Neke misli sv. Ignacija Loyole 

Ne mjeri se napredak po licu, kretnjama, blagoj čudi ili ljubavi prema samoći, već po tome, kako tko umije svladati sama sebe.

Ne zadovoljava dušu obilje znanja već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari.

Promjena podnevlja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško da će biti bolji drugdje nego tamo gdje jest.

Teže je nadvladati duh nego trapiti tijelo.

Veoma je korisno za napredak, ako imaš prijatelja, koji te smije upozoriti na tvoje pogreške.

Bog nas grli kroz stvarnost.

Kada netko otkrije da je pogriješio neka ne klone duhom; i pogriješke koriste zdravlju.

Oluja, koja bjesni protiv nas bez naše krivnje, znak je, da će uskoro doći uspjeh.

 Pripremio: A. B.