KukoljU ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’
On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!« (Mt 13, 24-43)

Držimo da je jedan od temeljnih zadataka duhovnog života osloboditi se tog nesretnog kukolja. Što sve ne poduzimamo da to ne postignemo… A evo, Isus kaže Ne čupajte kukolja.

Ne čupaj, jer što ti znaš o kukolju? Ne znaš zašto raste? Kako ga čupati? I što s njim kad ga iščupaš? Kukolj te nadilazi, i opasnost je počneš li se njime baviti da ćeš se sav u kukolj pretvoriti. Osobito je opasno kada se to odlučiš činiti u životima drugih ljudi. Jer strahovite stvari se događaju kad se naša ograničenost zaodjene u revnost. To je križarski rat. A to Isus ne želi. On nas nije pozvao da budemo kukuljotrijebci nego uzgajivači pšenice. Želi da obratimo na pozornost ono što jest, a ne na ono manjkavo. Da ne budemo crnogledci, već optimisti. Svaka se stvar može promotriti na dva načina; gledajućiu svijeću mogu reći: “Pola je svijeće izgorjelo.” Ali također mogu reći “Ima pola svijeće.” Isus želi da svojim pozitivnim pristupom umnažamo ono vrijedno, slikovito kazano, da bodrimo pšenicu te da ona svojim bujanjem zaguši kukolj. Kao što, ako je ova prostorija u mraku, nećemo lopatama i metlama istjerivati mrak, nego ćemo jednostavno upaliti svijetlo i mraka će nestati. Fiksiramo li se na kukolj u svom životu, ili ne daj Bože, u životu svoga bližnjega, tad postajemo turobni, nesretni, više nalik na grobare nego na učenike radosne  vijesti.

Nije, dakle, na nama da se borimo protiv grijeha. U ostalom Isus je rekao da se zlu ne suprostavljamo. Vrlina, krepost i svetost je u tom da se za grijehe kajemo. Kajući se mi se posvećujemo. Ta i sveci su griješili, sveti Petar baš kao i Juda, samo što je Juda očajavao, a Petar se kajao. Zapamtimo: nema dobrih kršćana, nema svetaca od rođenja. Postoje samo razbojnici koji se kaju. Ponizno se udarati u prsi govoreći: Bože, smiluj se meni grješniku! To je jedini put.

ptičice

             Ne uznemirujmo se zbog svojih nesavršenosti, jer je u tom savršenost, da ih suzbijamo, a ne bismo ih mogli suzbijati, da ih ne vidimo, ni savladati, da ih ne nađemo. Naša pobjeda nije u tom, da ih ne osjećamo, nego da uz njih ne pristajemo, a ne pristajemo dok nam dosađuju. (Franjo Saleški, Filotea)

Život je konac ispreden od crno-bijele niti, i pokušamo mi li crnu nit izvući konac će oslabiti, te neće moći sve tenzije podnijeti. To je tako. (Kao što je istina, kažu biolozi, da kukolj raste samo ondje gdje je dobra zemlja, i gdje će sigurno biti i dobra pšenica.)

Ima jedna stara pjesma, jedan Evergreen: “Only you can make my darkness to bright.” = “Samo ti možeš pretvoriti moju tamu u svjetlo.” Samo ti Bože možeš pretvoriti moju tamu u svjetlo. Samo ti Bože možeš iščupati kukolj iz moga srca. Samo ti… Neka to bude naša molitva.

p. Luka Rađa