Sijač..Današnja čitana Isusova parabola je jedna od najjasnijih i najdubljih poruka o tajni čovjeka i njegovog prihvaćanja Isusove riječi. Isus je volio božansku stvarnost izreći parabolama. 

Parabola se vrlo lagano osobno primjeni i shvati. Konstatacija: Normalno je za sjeme da klija i da donosi rod. Međutim, uza svu normalnost mnogo sjemenja nikada ne proklija ni ti donosi rod. To nam je svima jasno. A razlog može biti u sjemenu, u vanjštini, u tlu… Sjeme je ovisno o tlu da bi donijelo plod. Isto tako je i s vjerovanjem. 

Vjerovanje je normalno za čovjeka. Normalno je da se vjeruje. Vjerovanje prethodi svakom shvaćanju. Vjeru prati ‘ideologija’ (razumijevanje), ali ju ne stvara. Mi možemo bolje ili lošije razumjeti događanje vjere, ali ona je s nama i bez nje ne bi bili potpuni. Sjetimo se cijele ljudske povijesti. 

Uvijek su ljudi vjerovali iako su svoje vjerovanje različito tumačili. Možda bi se moglo reći, vjerovanje je uvijek isto ali je teologija (razumijevanje vjere) različita. Ipak, uza sve što konstatiramo naravnost vjerovanja u cijelom ljudskom rodu, ipak također konstatiramo da ima i ljudi koji ne vjeru ili bolje rečeno koji se nikako ne mogu pomiriti svoje shvaćanje i razna vjerovanja. 

Zato se neki prema vjeri odnose kao prema snovima ili maštanjima. Primjećuju vjerovanje ali ga ne razumiju pa ga proglašavanju maštom ili ispraznošću. Dokle bi nas dovelo kad bi sve što ne razumijemo proglašavali ispraznim?! Pa dubina našeg postojanja i življenja je ‘neshvatljiva’ a i te kako je istinita.  Zašto kod svih ljudi ‘ne proradi’ vjerska istina, odgovara Isus svojom parabolom o sijaču. Ista parabola također upozorava da se radi o odgovornosti onoga koji sluša Riječ Božju. I nije to trenutno stanje. To je stanje koje je stanje u dubini duha. Isus tipizira: pokraj puta, kamenito tlo, trnje (kupine), i dobro tlo. 

Tri ‘tla’ nisu prikladna da proklija vjera, ali je jedno tlo dobro i donosi rod za sva druga tla. Da bi mogli prihvatiti i razumjeti Isusovu riječ potrebno je da uočimo koje je naše stanje duha i života. U svakom stanju nismo sposobni niti primiti niti razlikovati Isusovu riječ. Isus također tumači istu parabolu. 

Ljudsko srce je tlo na koje i iz kojega progovara Božanska riječ. ‘Usput’ se Riječ vječnosti ne može primiti i čuti. Ako se po njoj gazi ona neće ‘niknuti’. Također se riječ vječnosti ne može razviti ako je srce okupirano svjetskim brigama, također, ako je srce egoistično i tvrdo – ploda nema.  Riječ vječnosti niče i razvija se u plemenitu srcu. Evo pouke navjestiteljima i svakom čovjeku. Ipak, Drugi vatikanski sabor donosi nešto novo u odgovornosti za današnju nevjeru, ili zašto vječno sjeme ne donosi rod, zašto neki ne vjeruju. Koncil stavlja također odgovornost za nevjeru i na vjernike. 

U tom kruhu

Iako kaže da nevjera ne nastaje sama od sebe, ukazuje na tri razloga kojima su kršćani uzrok da neki ne dođu do vjere ili da izgube vjeru. Prvi, ako se vjerska istina prikazuje kao fabula, fabulira, drugi razlog je kada se ne živi dosljedno vjeru, čak se biva skandal nevjernicima, i treći razlog, kada se uza svu svoju vjeru ne vodi briga o životu drugih ljudi, o socijalnim odnosima u svijetu. 

Istina, ovu su izvanjski razlozi, ali oni mogu smesti ljudski razum koji onda odvrati čovjeka da se otvori vječnoj istini, božanskoj riječi. Praktično pitanje: Koliko li plemenitih i pametnih riječi propadne u nama jer ne nađu tlo da se razviju?! 

Toliko smo često okupirani ‘sporednim stvarima’ da nam promiču bitne istine, pa onda nije čudno da trajno ostajemo u istom duševnom staju (u kojem život ne može rasti) ne možemo se nadati novom životu. Za novi i smisleniji život potrebno je novo i prikladnije duševno stanje. 

Dar vjere sije Bog i to je njegov dar, ali smo mi odgovorni za ‘tlo’ na koje pada božansko sjeme. Objava nam svjedoči da Bog daje svakome darove vjere, ali na nama je odgovornost što ti darovi ne donose plod. Ipak plodovi vječne istine donose plod ako se gleda globala svijeta. 

Isusove riječi i život odzvanjaju ljudskim dušama i kozmosom. Isusov život je mnogima (svijetu) život spasenja… Budimo plemenito i otvoreno tlo pa ćemo biti plodnim dobrim djelima i vječnom ljubavi.

Marijan J.