presveto TBog nam je uvijek tajna ili misterij. Jedni će se pred tom tajnom ponašati tupo, nonšalantno i jednostavno reći da ne vjeruju. Bit će tzv. ateisti. No, tko je čovjek da bi mogao reći: nema Boga? Jer ne znamo što sve ima u našem gradu, domovini, na kugli zemaljskoj. A pogotovo što sve ima u svemiru! A tek u duhovnom svijetu?! Zato će Biblija reći: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga‘” (Ps 14,1; 53 2). Drugi će opet biti jako neodgovorni na svoj način i jednostavno reći da oni vjeruju kako postoji nešto. A to nešto toliko je neodređeno kao da kažu da ne postoji ništa. Treći će biti opet toliko samouvjereni, gotovo agresivni, i misliti da posjeduju potpunu spoznaju Boga.

Mi svoju vjeru živimo kao otajstvo. Otajstvo nije jednako tajni. Tajna, kolikogod označavala nešto skriveno, može biti u svakom trenutku potpuno otkrivena, ali i vječno ostati tajna. Otajstvo je nešto drugo. U kršćanskoj misli otajstvom se smatra temeljno ishodište po kojem čovjek ne samo jest nego i unutar kojega se njegov život odvija, ishodište koje se otkriva kao darovano, ali nikada do kraja posjedovano. Zato je govor o otajstvu najprimjereniji za govor o Trojstvu. On nas uključuje u dinamiku koja nas u isto vrijeme i nadilazi i omogućuje nam da se osjećamo sigurnima. Nadilazi nas jer nam ostaje u potpunosti nedohvatljivom svaki put kad pomislimo da ćemo Trojstvo ikada moći smjestiti u okvire naših vlastitih projekcija, a čini nas sigurnima ako dopustimo da nas ono obuhvati svojom dinamikom.

Kršćansko Vjerovanje započinje riječima: vjerujem u jednoga Boga. Tim iskazom Vjerovanje sažima vjeru Starog  i Novog Zavjeta. Već u Starom Zavjetu čitamo riječi: Čuj Izraele! Jahve, Bog naš, Bog je jedini. Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom” (Pnz 6,4-5). Novi Zavjet prihvaća starozavjetnu vjeru u jedincatost Božju (Mk 12,29.32), te ju u misijskoj propovijedi nasuprot politeizmu ponovno ističe (npr. Dj 14,15; Rim 3,29sl i td.). Iz te priprave slijedi dvoje:

a) monoteizam nije za Bibliju pitanje svjetonazora, nego rezultat iskustva vjere. To je monoteizam prakse; veoma je važno da Biblija ne govori o Bogu na temelju ljudskog razmišljanja, jer ljudsko razmišljanje uvijek Boga zamišlja krivo. Biblija svoj govor i vjeru u Boga temelji na onome što taj Bog kroz ljudsku povijest čini. Tako možemo i moramo govoriti u funkcionalnom Trojstvu, dakle, o Bogu koji je jedan, a tri su božanske osobe, koji je tu radi nas, objavljuje nam se samo radi našega spasenja.

b) u pitanju jednosti Božje radi se o kvalitativnoj jednosti i jedincatosti Božjoj. Bog nije samo unus (jedan), nego i unicus (jedincat). On je u potpunom smislu unikat! Radi se o ekskluzitivitetu (npr. Izl 20,3sl: “Nemoj imati drugih bogova uz mene“; isto i Pnz 5,7).

U Starom Zavjetu nema trojstvene objave, nigdje se ne govori o trojstvenoj “strukturi” Boga. U Post 1,26 (gdje se kaže: …načinimo čovjeka…) posrijedi je stilski oblik ili pluralis deliberationis (pl. savjetovanja). Možemo reći da starozavjetna slika živoga Boga povijesti nije potpuna i dovršena, nego je otvorena konačnoj objavi Božjoj. Ona je samo “sjena budućega” (Heb 10,1).

29916

Novi zavjet daje nam jednoznačan odgovor na otvoreno pitanje Staroga Zavjeta o sučelniku Božjem: ISUS KRIST, Sin Božji, vječni je TI Očev; u DUHU SVETOM mi smo pridruženi zajednici ljubavi Oca i Sina. Tako Novi Zavjet sažimlje objavljivanje Božje izričajem: BOG JE LJUBAV (1 Iv 4,16). Temeljna struktura novozavjetnog događaja objave sastoji se u tome da Isus objavljuje Boga kao Oca po svemu svome životu i po svojoj osobi. To se ostvaruje time što Isus objavljuje da je Bog na jedinstven i nezamjenjiv način njegov Otac, dok smo mi tek po njemu sinovi i kćeri istoga Oca. U Isusovom ABBA-odnosu, a to znači odnos sina prema ocu, objavljuje se Bog konačno kao Otac. Time je indirektno objavljeno da je Bog oduvijek Bog i Otac Isusa Krista, da dakle Isus kao Sin Božji pripada vječnom biću Boga. Tako su iskazi o Sinu u Novom Zavjetu legitimne i nužne eksplikacije Isusovog ABBA-odnosa.

U tom Isusovom ABBA-odnosu istodobno se nama otvara i omogućuje naše bogosinovstvo. To sudjelovanje u Božjoj moći (dynamis) događa se po Duhu Svetom. To pneumatološko tumačenje utemeljeno je u samom događaju objave.

Trojstveno tumačenje događaja objave nalazi se u svim važnim novozavjetnim tekstovima. Ono se nalazi već u sinoptičkoj tradiciji (Matej, Marko i Luka), znakovito baš na početku Evanđelja, u izvještaju o krštenju Isusovom. Marko programski stavlja krštenje Isusovo na početak svoga Evanđelja (Mk 1,9-11). Izvještaj o krštenju trojstveno je strukturiran: glas s neba objavljuje da je Isus Ljubljeni Sin, dok Duh Sveti lebdi nad njim. Na vrhuncu Isusovog djelovanja Isus pun Duha Svetoga slavi Oca kojega nitko ne poznaje doli Sin (Lk 10,21). Apostolska propovijed također počinje trojstveno: Bog je Isusa uskrisio i uzvisio i primio je od Oca Duha Svetoga (v. Dj 2,32sl). Najvažnije trojstveno svjedočanstvo u sinoptika predstavlja krsni nalog:Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19).

Pavao u svojim poslanicama ima mnoge trojstvene formule. Spomenimo samo onu u 2 Kor 13,13: “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama“. Dakle, kad Pavao želi iskazati cjelokupnu puninu događaja i stvarnosti spasenja, on poseže za trojstvenim formulacijama.

U ivanovskoj tradiciji nalazimo trojstvene refleksije. U prvom dijelu Evanđelja (1-12) radi se o jednoj temi: o odnosu Sina prema Ocu. U oproštajnim govorima (14-17) radi se o poslanju drugoga Parakleta-Branitelja (14,16), kojega šalje Isus Krist (16,7). Tako se novozavjetna poruka pokazuje trojstvenom, ne samo u pojedinim iskazima, nego i u svojoj temeljnoj strukturi.

Tajnu Presvetog Trojstva spoznajemo samo iz riječi i djela spasovne povijesti, u čijem središtu stoji osoba Isusa Krista, jedinog objavitelja Oca (v. Iv 1,18). Nedokučivost tajne Presvetog Trojstva za naš razum vidi se prije svega u ovome:

a) apsolutna jednost i jedinstvo Božje uz zbiljsku različitost osoba: jedan Bog, a tri božanske osobe;

b) apsolutna jednakost osoba uz zavisnost Sina o Ocu, a Duha o Ocu i Sinu;

c) vječni “bitak” Božji kao Oca, Sina i Duha unatoč rađanja druge i nadisanja treće osobe.

Machrie-moor-standing-stones-Isle-of-Arran (Small)Zaključak: imati nekoga u sebi i biti u potpunosti u njemu – to je prožimanje (perihoreza) koja postoji u Trojstvenom Bogu. Mi to nemamo i zato nam je ta tajna nedokučiva. No, žena-majka ima barem blijedo iskustvo da je jedno vrijeme imala nekoga u sebi (imala je nas). Zato je ženama-majkama ipak lakše vjerovati. Muški to mogu znati – ali o tome nemaju iskustvo. I zato im je teže vjerovati. Ali, mi vjerujemo Isusu Kristu i na ono što nam Isus Krist govori o Bogu – da je Otac, Sin i Duh Sveti – mi ipak možemo i smijemo reći: Amen! A to znači: da tako je, vjerujem!

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu

p. Ivan