Uzašašće GospodinovoPrema Novom Zavjetu Isusovi su učenici kroz 40 dana na poseban način uživali iskustvenu nazočnost Uskrsloga. Stoga se Uzašašće slavi 40-ti dan nakon Uskrsa. Pobjednička proslava Isusa Uskrsloga stvarno se dovršuje u njegovu Uzašašću. Isus poniženi, Uzašašćem je konačno proslavljen te je i kao čovjek zadobio vlast i slavu koju kao Sin Božji ima oduvijek. Isus Krist sudjeluje u božanskoj vlasti i dostojanstvu. Zajedno s Ocem on je Svevladar. – Isus je uzašao na nebo i kao naš predvodnik. No, time što je uzašao na nebo nije prestao biti prisutan među nama.

Prije samog Uzašašća Isus kaže: “Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). – Isus je uzašao k Ocu, u Božju blizinu, u nebo. A gdje je nebo? Ili bolje: što je nebo? Ne smijemo nebo zamišljati kao neki prostor u našem smislu riječi i s našim predodžbama! Nebo nije ono plavetnilo iznad nas! Nebo je tamo gdje je Bog. A Bog je posvuda. Nebo je Božji svijet. Nebo je više stanje nego mjesto! Nebo je nešto najsavršenije, nebo je nešto što si mi sada i ovdje nikako ne možemo ni zamisliti! Ili kako kaže Pavao: “Što oko ne vidje, i uho ne ću, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).

Luka nam govori o velikoj radosti s kojom su se apostoli vraćali s Maslinske gore (Lk 24,52). Nikada nećemo shvatiti taj govor, kao ne ćemo shvatiti ni radost mučenika. No smijemo ovdje prepoznati kako je radost zbog Kristove pobjede mogla pogoditi ne samo razum, nego i srce. Tek kad nešto slično doživimo u životu, tada ćemo shvatiti blagdan Kristova Uzašašća u nebo. Ono što se tu dogodilo znak je konačna otkupljenja u srcu ljudi, tako da se spoznaja toga pretvara u radost.

Svemu tome prethodilo je toliko toga. Isus se svojima ukazivao i tumačio im tajne kraljevstva Božjega (Dj 1,3). To čudesno zajedništvo Uskrsloga i apostola kulminiralo je u zajedničkom blagovanju (1,4). Trebali bismo preciznije prevesti riječima: dok je s njima blagovao sol (sinalizómenos!). Tada ih je Isus primio u popuno zajedništvo, jer sol je bila najdragocjeniji dar gostoprimstva. To znači da ih je Isus koji uzlazi u nebo primio u svoje gostoprimstvo koje nije samo neki izvanjski događaj nego označuje udio u njegovu životu. Sol je, osim toga, znak trpljenja. Ona je način, sredstvo konzerviranja koje sprečava raspadanje. Štogod ova tajanstvena riječ blagovati sol značila, njezin smisao je donekle jasan: Isus je učinio iskustvenom tajnu o sebi u umu i srcu svojih učenika. To više nije bila samo ideja, apostoli su bili pogođeni u svojoj srži, u čitavom svom biću, Isusova je poruka zaživjela u njima. Odatle u njima tolika radost!

U trenutku Uzašašća Isus je svoje učenike blagoslovio (Lk 24,50-51). Tako se čin Uzašaća pretvorio u čin blagoslivljanja. Od tada ruke su Kristove postale krovom koji nas štiti, i u isti mah silom koja otvara vrata raja. Isus odlazi blagoslivljajući. Ali vrijedi i obratno: blagoslivljajući svoje, on ostaje s njima. To je od tada način njegova odnosa prema svijetu i prema svakome od nas: Isus je za svakoga od nas postao najizvrsniji blagoslov. Događaj koji su učenici doživjeli postaje za njih blagoslov i zato je njihov odlazak s Maslinske gore pun radosti, oni su blagoslovljeni, a ne napušteni.

Isus je svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Njegovo Uzašašće govori koje je konačno određenje čovjeka. U Uzašašću je riječ o drugom dijelu Pilatovih riječi Evo čovjeka (VIdou. o` a;nqrwpoj. Iv 19,5): Pilat je te riječi izgovorio kad je Isus bio sav krvav, ponižen, izudaran, osramoćen: pogledajte dobro, to je čovjek! – rekao je Pilat. Suvremeni film, kazalište, uopće suvremeni mediji, katkad sažaljivo, a često cinički i mazohistički idu za izrugivanjem čovjeka, pokazuju ponižena čovjeka u stanjima užasa. Tako i evolucijska teorija gleda unatrag prema prošlosti te nam pokazuje svoje otkriće iz koje je nastao čovjek i govori: to je čovjek!

Sjaj

No, Isusovo Uzašašće nam govori i poručuje da je Pilatova izreka samo polovična istina, čak i manje od toga. Krist nije samo okrvavljena glava, izmučen i izudaran, popljuvan i odbačen. On je vladar čitava svijeta. Prvi kršćani to su jednostavno rekli: Isus je Gospodar (v. 1 Kor 12,3). Isusovo gospodstvo nije gaženje ove zemlje, nije zloupotreba prema ljudima, nije ponižavanje čovjeka. Isus svojim gospodstvom i kraljevanjem vraća zemlji i čovjeku istinski sjaj. Zato im je govorio o kraljevstvu Božjem! Zato Isusovo Uzašašće znači čovjekovu rehabilitaciju!

Ne ponižava čovjeka to što je izudaran; nego ako on udara druge! Ne ponižava čovjeka to što je popljuvan, nego ako on pljuje po drugima! Ne ponižava čovjeka to što je izrugan, nego ako on izruguje druge. Ne uzvisuje čovjeka oholost, nego poniznost. Ne čini čovjeka velikim slava, nego zajedništvo s Bogom. Zato je Isus sa svojima blagovao sol!

Zato nećemo razumjeti čovjeka ako pitamo odakle dolazi, nego – kamo ide! Zato u bogoslužju kličemo: Sursum corda – gore srca! Po Isusovom Uzašašću naš je vjernički pogled usmjeren prema naprijed, prema onoj budućnosti u koju je Isus svojim Uzašašćem već zakoraknuo. To znači da je istinsko mjesto našega života sam Bog. Čovjeka zato moramo uvijek promatrati u tom svjetlu.

Bogoslužje je svojevrsno pamćenje vjere. To je pozitivno sjećanje onoga što se događalo. To nam je osobito važno da ne bismo čovjeka umanjivali i obezvrijedili. Isusovo Uzašašće uči nas strahopoštovanju prema čovjeku i vraća nam radost zbog čovjekova bitka. Znati se radovati čovjeku! Nažalost, mnogo je toga drugoga izvor tzv. radosti.

Isusovo Uzašašće sasvim jasno pokazuje gdje je konačno čovjekovo mjesto i koje je čovjekovo određenje, koji je smisao čovjekovog života. Nije to smrt i ništavilo, nije nikakva nirvana, nije nikakvo beskrajno reinkarnacijsko putovanje. U poslanici Efežanima čitamo: “/Isusa/ uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućem” (Ef 1,21-22). To znači da je Isus i kao čovjek, jedan od nas, – slikovito rečeno – s desne Boga Oca. Time se na neki način definira i samo nebo. Nije ono beskrajno protežno prostranstvo ogromnih razmjera izraženo u milijardama godina svjetlosti. Nebo je tamo gdje je Bog.

Isusovo Uzašašće je nama pripravljanje mjesta. Isus kaže: “Idem pripraviti vam mjesto” (Iv 14,2). Isusova je volja da budemo ondje gdje je on (v. 14,3). Nije to nikakav podređen položaj za čovjeka. To je konačno proslavljanje čovjeka, uzvišenje čovjeka. Čitamo o tome u knjizi Otkrivenja: “Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo” (Otk 3,21).

Kad iz ove perspektive promatramo Isusovo Uzašašće, onda otkrivamo koliko je ono razlog radosti za čovjeka, za kršćanina današnjice. Suočiti se vjernički s tom činjenicom vjere znači biti sposoban radostan kročiti ovom zemljom blagoslivljajući Boga kako su to činili i Isusovi učenici – apostoli (v. Lk 24,53). Aleluja!

4236 Biblijski je učenik osoba koja za Učitelja neprestano hoda, s njime prijateljuje, uz njega doživotno ostaje. Nije dovoljno naučiti učiteljev nauk. Valja pristajati uz Učiteljevu osobu. One koji se odazovu na takav poziv propovjednici trebaju krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To je čin priznavanja vrhovništva Očeva, Sinova i Duhova nad sobom. Čin uključivanja u saveznički odnos s Ocem, Sinom i Duhom. Čin vrhovne posvećenosti vrhovnom biću. Oni koji se tako odazovu na učeništvo trebaju obdržavati sve što je Isus zapovjedio. Svojim životom trebaju odražavati svoju vjeru.

Uskrsli na kraju obećava da ostaje sa svojim vjernicima do svršetka svijeta. Time podsjeća na obećanje anđela o Emanuelu. U Mt 1, 23 anđeo je Josipu najavio da će Marijin dječak biti Emanuel – Bog s nama. Kasnije, u toku mesijanskog djelovanja, Isus je najavio da će biti ondje gdje se dvojica ili trojica saberu u njegovo ime (18, 20). Na molitvu ali i u crkveno zajedništvo. Zato je za Mateja Crkva zajednica Emanuelova u kojoj je trajno prisutan i po kojoj kroz povijest svijeta djeluje uskrsli Krist.

p. Ivan