Isus reče svojim učenicima: “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.”
Reče mu Toma: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?”
Odgovori mu Isus: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.”
Kaže mu Filip: “Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!”
Nato će mu Isus: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?  “Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; ta veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.” (Iv 14,1-12)

J a samČini se da strah obilježava sve faze ljudskog života. Nije li već nastajanje čovjeka u majčinoj utrobi popraćeno emocijom straha? Psiholozi govore o prenatalnim traumama, o tome kako je sami čin rođenja veliki šok za novorođeno dijete. Iz sigurnosti majčine utrobe, dijete je odjednom istjerano vani, u njemu nepoznati i novi svijet, u kojemu mora naučiti disati. Sve to izražava plač novorođenog djeteta. Svima je također poznat strah maloga djeteta koje se po noći naglo budi i traži umirujući dodir roditelja. Na rastanku, uoči svoje muke, Isus kaže učenicima: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!

Čini se da Isusov poziv ne dopire do naših ušiju. Kako umiriti preplašeno srce? Zar mnogi od nas ne žive ‹u kući straha›? Jednu činjenicu teško je danas zanijekati: postali smo nacija bombardirana neizvjesnošću, strahovima i potpuno krivim vrijednostima. U novinama i na televiziji nalazimo bogat izbor svih mogućih strahova koji oblikuju našu svakodnevnicu. Mnogi od nas žive u ‹kući straha› i postavljaju zabrinuta i tjeskobna pitanja. Ako čovjek radi, boji se da ne izgubi radno mjesto. Boji se hoće li dobiti plaću. A ako ne radi, strepi hoće li uopće naći posao s obzirom na vrlo malu ponudu na tržištu rada. Ljudi se boje ako otiđu u mirovinu, kako će od nje živjeti. Boje se ako se razbole, kako se liječiti. Boje se za svoju djecu jer ovisnosti ima na svakom koraku. Bilo kuda, strah svuda. Širi se kao pošast kroz sve pore društva, sije mrak oko nas i u našim srcima…

Isus u današnjemu evanđelju poziva ljudsko srce da se u vjeri prepusti s pouzdanjem i povjerenjem Bogu. Isus poziva na osobno iskustvo s Ocem koji je temelj naše sigurnosti. A sve to znači: učiti skok vjere. Skok vjere podrazumijeva smjelost, odvažnost, hrabrost koja razoružava strahove. Kada nam Bog postane i prevencija i lijek, svi će naši strahovi prestati. Ali mu trebamo dati prostor, otvoriti Mu se. Svu svoju sigurnost staviti u Njegove ruke. Umjesto da puštamo da nas vode strahovi, zamolimo Boga za vodstvo, prepuštajući sebe u ruke Boga živoga… Isus nam pomaže pobijediti i najveći strah – strah od smrti – koji je u temelju svih ostalih strahova:

U kući Oca mojega ima mnogo stanova.milost - (Small) (Small)

I današnje drugo čitanje (usp. Dj 6, 1-7; 14) poziva da pobijedimo jednu vrstu straha: strah od promjene. Mnogi tradicionalno odgojeni kršćani boje se otvoriti nečemu novome, boje se promjena, radije se drže starih navika mišljenja i uhodanih obrazaca ponašanja pa i onda kada znaju da im to više ne pomaže. Riječ je o strahu ‘maloga stada’ koje se zatvara pred svijetom i životnim izazovima bijegom u male grupice istomišljenika. I današnju Crkvu paralizira ‘strah od promjene’ i poput parazita krade zdravu energiju, ne dopušta napredovati, rješavati probleme, pronalaziti nove putove do ljudi. U tom smislu jako je poučan današnji odlomak. Apostoli sazivaju sabor i analiziraju nastalu situaciju, spoznaju da dotadašnje strukture zajedničkog rada ne odgovaraju novoj situaciji i stvaraju novu službu. Uz službu naviještanja uvode i službu poslužitelja, đakona za siromašne. Zajednica je prihvatila prijedlog apostola, biraju između sebe sedam sposobnih ljudi za službu i apostoli prenose na njih nove zadaće. Kriza je uspješno okončana, zajednica zadobiva veću vjerodostojnost i ižaravajuću snagu. Za nas je ta povijest više od jedne epizode iz najranijih razdoblja nastanka Crkve. Ona je i danas model kako bi Crkva u svim vremenima mogla ophoditi s krizama, kako bi mogla reagirati na nove društvene okolnosti. (A. Domazet)

Isus je naša ljubav koja nas uvodi u vječnu ljubav. Tko upozna Isusa upoznat će Boga, ali će također upoznati i istinskog čovjeka. Isus nam svojim životom, svojom riječju, svojim djelima, svojom ljubavlju pokazuje Boga Oca. ‘Dugo sam s vama i još me ne poznajete…’, kaže Isus. Isus je naš put, a mi svi trebamo također nekoga koji će nas uputiti i biti nam primjer. Pa svaki put kad mi umiremo svojem egoizmu i kad želimo stvarati bratstvo ovdje na zemlji mi otvaramo vrata prema Bogu. Isus je naša teologija i naša antropologija. Odlučimo se stati na put Isusa Krista… Danas…