Neću vas ostavitiIsus reče: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.” (Iv 14,15-21)

Valja se kaniti svakog fudamentalizma, osim u jednoj stvari – osim u povjerenju u Isusovu riječ: “Neću vas ostaviti siročad.” Tu nema mjesta nikakvom simboličkom tumačenju, i pokušaju demitologizacije. Bog nas definitivno, i doslovno ljubi. Surfajući web-om naišao sam na priču o svećeniku koji je htio nastupiti pred vojnicima, ali kako mu to nije bilo dopušteno dosjetio se i kupio za svakog vojnika po ručno ogledalce. I na nekoliko tisuća njih, otraga ispisao tekst iz Ivanova evanđelja:

“Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina, da svaki koji u njega vjeruje ima život vječni.” A ispod još dodao poruku: “Ako želiš vidjeti koga Bog voli, okreni ogledalo.” … Mi smo ti koje on ljubi. Na nas se odnose njegove riječi: “Neću vas ostaviti siročad.”

Drama siročeta je u njegovoj osami, a odatle i njegov strah. Strah je, pak, razlogom svake nevolje, ovisnosti, i grijeha. Zbog straha da su ništa, ljudi si prigrabljuju bogatstvo i moć. Priželjkuju priznanje, ovise o svemu i svačemu. Pa čak i obična ovisnost o cigareti, pušača izdaje da je nesretan u ljubavi. Jer, samo ljubav razgoni strah. Samo tko ljubi, taj ne griješi, i ne ovisi. Strah, odnosno, samoća – jedino se prisutnošću nekog nadvladava, onog tko nas ljubi. Samoća je pakao. Ali onaj nad kog je Isus iz ljubavi prema nama sišao, i nastanio našu samoću sobom. Od tad “I sve se da izdurat kad staviš sumnju pod ključ…”

Potrebiti znak Božje prisutnosti, ono Obećanje o kom Isus govori jest Duh Sveti. On je taj neophodni Branitelj, Tješitelj, Bodritelj. Duh Sveti, gledano iz perspektive vječnosti je ljubav Oca i Sina, ali historijski gledano on je ljubav Boga i svijeta, preciznije: čovjeka u svijetu. Tamo gdje njega prepoznajemo, znamo Isus je živ. Kad je norveški istraživač Roald Amunsten zaputio do južnog pola, sa sobom je od kuće ponio goluba. I rekao ženi da će ga pustiti kad dođe do cilja. Tjednima je žena budno čekala, dok konačno nije ugledala goluba. Sve je u mahu bilo jasno: njen muž je živ, do cilja je stigao. Tamo gdje se pojavljuje golub Duha Svetoga, nema dvojbe: Isus je živ.

Dođe čovjeku i zapita se: Mora da postoji neki drugi način, nego da nas vuku kroz život, a mi se ritamo i vičemo. Mora postojati… Taj način jest upravo dati se od Duha Božjega voditi. No, on neće nepozvan doći. Samo ako ga zazivamo i budni čekamo, doći će, i zazvoniti na vrata našeg doma, i to laktom – jer ruke će mu biti pune darova: snaga, jakost, mudrost, znanje… Uvodit će nas u svu istinu, svjedočiti da smo djeca Božja, dati nam nadu, učvrstiti u vjeri, razliti u srcima našim ljubav Božju.

Pošalji Duha svojeg, GospodineObratimo pozornost upravo na kontekst u kom Isus spominje riječ ljubav. Najprije kaže: tko ljubi čuva zapovijedi; a potom: tko čuva zapovijedi taj ljubi. I sad, da li je čuvanje zapovijedi posljedica ljubavi, ili je ljubav posljedica čuvanja zapovijedi? Odgovor bi trebalo tražiti u riječi “čuvati”. Čuvati ne znači tek obdržavati “ko ni sebi ni svome.” Čuvati ne znači ni tek konzervirati. U pravom smislu čuvamo samo ono što doživljavamo kao dragocjenost, tj. kao ono što volimo, ili nas povezuje s onim kog volimo.

Zapovijedi čuvamo samo ukoliko u njima prepoznajemo nazočnost Boga kog ljubimo. Ljubav je, dakle, ona koja je prije obdržavanja zapovijedi. Bog nas je po Duhu Svetom prvi ljubio, i time u nama probudio našu ljubav. On koji je Obećanje dao, dao je i da ga budemo svjesni. A on sam je i ispunjenje Obećanja.

p. Luka