emmausvb“Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.” (Lk 24,16). Neprepoznati Isus – to je nit koja se provlači u pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus. Slično nalazimo u glasovitom prizoru Posljednjeg suda: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ (Mt 25, 44)

Dvojica učenika ne prepoznaju Isusa. Doduše, imali su zdrave oči i mogli su sve vidjeti oko sebe: put, krajolik, ljude. Sljepoća se skrivala u njihovoj nutrini, u njihovom srcu. Pod srcem ne mislimo na srce kao fizički organ u našim grudima koji tjera krv po tijelu. ‘Srce’ je mjesto na kojemu osjećamo, vjerujemo i spoznajemo stvari koje nije moguće vidjeti isključivo tjelesnim očima. Srcem vidimo dublje. Srcem doživljavamo stvarnost.

Duhovna promjena dolazi iz srca. Učenici su morali naučiti gledati srcem. Isus im je u tome pomogao. Učenici nisu mogli shvatiti zašto je Isus trebao umrijeti. Učinilo im se da je smrt na križu dovela u pitanje sve ono što je Isus pripovijedao o Bogu i što je činio u njegovo ime. Isus im pomaže dublje shvatiti. Odgaja njihovo srce kako bi ono moglo učiti unositi smisao u događaje radi kojih se srce zatvorilo. Da bi u tome uspjeli, učenici moraju učiti promijeniti svoju percepciju. Od slijepih postati oni koji vide. Euharistija je sakrament prisutnosti Uskrslog Krista. Svaki put kada slavimo euharistiju, pozvani smo prepoznati pet Kristovih nazočnosti: kada se okupljamo u njegovo ime; dok se naviješta evanđelje; u tijeku euharistijske molitve u kojoj se uprisutnjuje njegova muka, smrt i uskrsnuća; za vrijeme svete pričesti; u našemu osobnom svjedočenju izvan euharistijskog slavlja, u našoj svakidašnjici. Neki su katolici vjeru sveli samo na primanje sakramenta, a zaboravili na svjedočenje vjere u svakidašnjici.

Za našu vjeru euharistija je iznimno važna, jer se radi o Božjoj blizini u sakramentima, u znakovima (kruh, vino) koje možemo dotaknuti, vidjeti, kušati, dijeliti. Isusova prisutnost, međutim, ne može se ograničiti tim simbolima. Kada napuštamo crkvu, ne vraćamo Isusa natrag u tabernakul. Isus nije u kruhu, nego u lomljenju kruha, u bratskom zajedništvu. Kruh je znak njegove nazočnosti, ali mi ga nosimo u našemu srcu. Uskrsli Isus je po Duhu posvuda prisutan. Ne možemo ga locirati samo na jedno mjesto. Pozvani smo prepoznavati njegovu prisutnost u raznim oblicima i na različitim mjestima: prije svega, u bratu čovjeku, u međusobnom praštanju, u životnoj radosti, u primanju i pomaganju strancu, u osobnim krizama, itd. Dvojica učenika iz današnjeg evanđelja prepoznaju ga u činu gostoljubivosti.

Dolazimo na euharistiju da se učimo srcem vidjeti i prepoznati skrivenoga Krista, da imamo snage mijenjati stvari, da spoznamo vlastitu odgovornost u današnjemu svijetu. I tada ćemo kao učenici na putu u Emaus doživjeti: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk 24, 32)  

(fra Anđelko Domazet)

Poticaj iz kršćanske tradicijechampaigne-emmaus_angers

Koliko nam može pomoći u spoznaji ovo evanđelje o dvojici učenika koji su bili na putu u Emaus? Mnogo, ako ga nastojimo razumjeti. Isus se ukazao, bio je vidljiv očima, a ipak ga nisu prepoznali. Učitelj je pošao s njima komad puta, i sam je bio put, no oni još nisu išli tim putem. Našao ih je kako skreću s puta. Jer dok je još bio s njima prije svoje muke, sve je bio predvidio: da će trpjeti, da će umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. Sve je to bio prorekao, no zbog njegove su smrti oni sve to zaboravili. Kad su ga vidjeli kako visi na križu, toliko su se zbunili da su zaboravili njegov nauk, da nisu više čekali uskrsnuće i nisu imali na pameti obećanje. «A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela», kazaše. Vi, učenici, vi ste se nadali. Zar se sada više ne nadate? Gledajte, Krist živi, a nada je u vama umrla. Krist živi, uistinu! Uskrsli Krist naišao je na mrtva učenička srca. Ukazuje im se pred očima, a ipak ga njihove oči ne vide. Kako bi tek onda bili čuli njegova pitanja i kako bi mu odgovorili da im se uopće nije ukazao? Išao je s njima putem kao da im je pratitelj, a bio im je zapravo vođa.

Augustin (biskup i crkveni naučitelj, (354.-430.)