Raspeti I. (Small)Na Veliki Četvratak počinje Vazmeno trodnevlje, koje je stožer čitave liturgijske godine. Potpomognuti svetim obredima Velikog četvrtka, Velikog petka i svečanoga vazmenog bdjenja, ponovno ćemo proživjeti otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Ovi dani u nama mogu ponovno probuditi još življu želju da prionemo uz Krista te ga velikodušno slijedimo, svjesni činjenice da nas je On ljubio sve do davanja svoga života za nas. 

Što su doista događaji koje Vazmeno trodnevlje stavlja pred nas, ako ne najviša objava te Božje ljubavi prema čovjeku? Pripremimo se stoga za proslavu Vazmenoga trodnevlja prihvaćajući pouku sv. Augustina: “Promisli sada pažljivo o tri sveta dana razapinjanja, ukopa i uskrsnuća Gospodinova. Od ta tri otajstva, u sadašnjem životu izvršavamo ono čemu je simbol križ, dok po vjeri i nadi izvršavamo ono čemu je simbol ukop i uskrsnuće” 

Posljednja večeraVeliki četvrtak započinje večernjom misom “Večere Gospodnje”, premda se i ujutro obično održava znakovito liturgijsko slavlje, misa posvete ulja, za koje, okupljeno oko biskupa, svo svećenstvo jedne biskupije obnavlja svećenička obećanja, te sudjeluje u blagoslovu ulja za pomazanje katekumena i bolesnika i za krizmu. Osim ustanovljenja svećeništva, ovoga se dana spominjemo potpunoga prinosa sebe samoga što ga je Krist učinio čovječanstvu u sakramentu euharistije. Te iste noći kad je bio predan, On je ostavio novu zapovijed – “mandatum novum” – zapovijed bratske ljubavi, izvršivši dirljiv čin pranja nogu, koji podsjeća na ponizno služenje robova. 

Ovaj jedinstveni dan, koji podsjeća na velika otajstva, zaključuje se euharistijskim klanjanjem, na spomen Gospodinove smrtne borbe u Getsemanskom vrtu. Obuzet velikom tjeskobom, kako pripovijeda Evanđelje, Isus je od svojih tražio da bdiju s njime u molitvi: “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom” (Mt 26,38), no učenici su pozaspali. Bio je to za njega čas napuštenosti i samoće, nakon kojega je, usred noći, slijedilo uhićenje i početak bolnog hoda prema Kalvariji. 

Veliki petak je usredotočen na otajstvo Muke. To je dan posta i pokore, sav usmjeren na promišljanje o Kristu na križu. U crkvama se navješćuje izvještaj o Muci i odjekuju riječi proroka Zaharije: “Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19,37). U probodenom srcu Otkupiteljevu, piše sv. Pavao, skrivena su “sva bogatstva mudrosti i spoznaje”, dapače, “u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9). Stoga apostol može odlučno tvrditi da ne želi znati što drugo “osim Isusa Krista, i to raspetoga” (1 Kor 2,2). Doista, križ objavljuje “Dužinu i Širinu i Visinu i Dubinu” ljubavi koja nadilazi svako znanje te nas ispunjava “svom Puninom Božjom” (Ef 3,18-19). U otajstvu Raspetoga “ostvaruje se ono okretanje Boga protiv sebe sama, pri čemu on daruje sebe, kako bi pridigao i spasio čovjeka. To je ljubav u svome najradikalnijem obliku… Kristov križ, piše sv. Leon Veliki, “izvor je svih blagoslova i uzrok svih milosti” …

Gerrit_van_Honthorst_Christ_in_the_Garden_of_Gethsemane_400 (Small)

“O, kakva glazba za moje srce, ta šutnja Isusova” (sv. Mala Terezija)

Svečana tišina Križa 

Kršćanska je duša u korizmi uvijek osjećala potrebu za šutnjom. Ta šutnja svoj vrhunac doseže u Velikom tjednu, osobito na Veliki petak – spomendan muke i smrti Isusove. Pred nekim tko izriče istinu o sebi pozorna šutnja jedini je ispravni stav. Nije stoga čudno što pred Božjom samoobjavom, koja dosiže svoj vrhunac u muci i smrti Isusa Krista, nastaje šutnja. Evanđelja nam ne donose ni jednu jedinu riječ onih koji su izbliza pratili Isusa u muci. Niti Marija, niti Ivan, niti Veronika… ne govore. Ali niti Isus ne govori mnogo, gotovo ništa. On ne šuti samo pred osuditeljima, već i pred sljedbenicima. I ono malo što Isus govori ne predstavlja pouku, već, rekli bismo, odraz sadržaja njegove šutnje. Isus govori da daruje oprost razbojniku, da daruje Ivana Majci i Majku Ivanu, da se konačno daruje Ocu.

Na Kalvariji, u dubokoj šutnji koju niti podmukle pogrde mučitelja ne mogu omesti, Bog izriče konačnu riječ o sebi i o nama (sud). Ta istina je njegovo krajnje darivanje vidljivo na križu, u Kristu Raspetome. Na Križu postaje jasno da je, onkraj svih riječi koje je Isus izgovorio, u konačnici on sam Riječ pred kojom dolikuje jedino šutnja, šutnja slušanja i posluha: «Otac ìzgovori jedinu riječ, koja bijaše njegov Sin i ona uvijek govori u vječnoj šutnji i u šutnji ju duša ima čuti» (sv. Ivan od Križa).

Tako je raspelo, tihi znak trpeće Riječi, postao najrječitiji kršćanski simbol, simbol najvećega dara i poziv na šutnju slûha i posluha. Raspelo i danas nastavlja biti svjedočanstvo konačnoga darivanja. Zato se kršćanin ponosi Križem (sv. Pavao) i ne stidi se raspela. Snaga njegove šutnje rječitija je od svih protivnih glasova.

Šutnja križaŠutnja križa nije samo znak Kristovog darivanja i prostor njegova velikodušnog prihvaćanja, nego i način kršćanske vjernosti. Kršćanin je pozvan u šutljivom trpljenju i strpljivoj šutnji biti dar današnjem svijetu. Ondje gdje navještaj Isusa Krista nailazi na ravnodušnost ili čak na otvorenu pobunu, tiho kršćansko darivanje ostat će posljednje moguće svjedočanstvo. Tiho i bolno kršćansko darivanje predstavlja i posljednju mogućnost obraćenja. Pred njim se razotkrivaju namisli srdaca (usp. Lk 2, 35). Na taj način ono predstavlja i sud svijetu.

Pomalo nas iznenađuju raspela koja predstavljaju Krista raspetoga u kraljevskome ruhu s krunom na glavi. Kako je moguće patnju i poniženje povezivati s kraljevskim dostojanstvom? No ta raspela zapravo svjedoče duboku istinu Isusova darivanja u milosrdnoj ljubavi. Naime, to darivanje je uzvišeni i slavni čin. Ono je vrhunac objave čovjeku poslanoga Boga i najplemenitiji čin Bogu predanoga Čovjeka – uzvišenje Bogočovjeka, potvrđeno u događaju Uskrsnuća. Pred «kraljevskom vlašću Krista raspetoga» (Predslovlje Muke Kristove) otkriva se svačija istina.

Odbijanje toga dara ravno je samo-osudi, jer zapravo znači samovoljno isključivanje iz logike ljubavi. Prihvaćanje toga dara, jednako kao i njegovo daljnje učeničko darivanje, ravno je spasenju i sa sobom već donosi predokus konačne proslave. 

Mogli bismo, dakle, reći da je kraljevska tišina Križa svečana melodija Velikoga petka. Za poželjeti je da ona bude ugodna glazba mnogim srcima.

                                                                                                       br. Dražen-Marija

 

Velika subota obilježena je dubokom tišinom. Crkve su ogoljene i nisu predviđena liturgijska slavlja.

Majka i Sin

Na Veliku subotu, duhovno se sjedinjujući s Marijom, Crkva ostaje u molitvi uz grob, gdje leži nepokretno tijelo Sina Božjega, kao da počiva nakon stvoriteljskog djela otkupljenja, ostvarenog njegovom smrću (usp. Heb 4,1-13). Kasno noću započet će svečano vazmeno bdjenje, za kojeg će u svakoj crkvi odjeknuti radostan pjev Slave i uskrsnoga Aleluja koji će se uzdići iz srdaca novih krštenika i čitave kršćanske zajednice, radosne zbog Kristova uskrsnuća i zbog njegove pobjede nad smrću. 

Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život.

Kroz ove jedinstvene dane usmjerimo odlučno život prema velikodušnom i uvjerenom prianjanju uz naume nebeskoga Oca; obnovimo svoje “da” božanskoj volji kao što je to učinio Isus žrtvom na križu. Dojmljivi obredi Velikog četvrtka, Velikog petka, tišina ispunjena molitvom na Veliku subotu i svečano Vazmeno bdjenje pružaju nam prigodu da dublje shvatimo smisao i vrijednost svoga kršćanskoga poziva koji izvire iz vazmenog otajstva, te da ga ostvarimo u vjernom nasljedovanju Krista u svakoj situaciji, kao što je to učinio on, sve do velikodušnog dara vlastitoga života.

fra Ante