christ (Small)

Svi smo bili radosni kada je 1. svibnja 2011. papa Benedikt proglasio svojega prethodnika papu Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu Svetu Misu kao papa, 22. listopada. Tada ni slutili nismo da će naša novoosnovana župa u Petrinji nositi ime novog Blaženika… Zašto je za proglašenje blaženim izabran baš taj datum?

Jer je Jubilejske 2000. godine sluga Božji Ivan Pavao II. za cijelu Crkvu učinio da se vazmena nedjelja nakon Uskrsa, osim Bijele nedjelje naziva i Nedjelja božanskog milosrđa… Kada je 2. svibnja 2005. papa Ivan Pavao II. zatvorio svoje oči za ovaj svijet, bilo je upravo predvečerje druge vazmene nedjelje, tj. Nedjelja božanskog milosrđa… 

On je taj koji je za nas protumačio vazmeno otajstvo kao otajstvo božanskoga milosrđa. U svojoj posljednjoj knjizi piše: Granica postavljena zlu “u konačnici je božansko milosrđe”. A promišljajući o atentatu kaže: “Krist, trpeći za sve nas, dao je novi smisao patnji; uveo ju je u jednu novu dimenziju, u jedan novi poredak: poredak ljubavi… Patnja je ta koja spaljuje i uništava zlo svojim plamenom ljubavi, te i iz grijeha izvlači mnogoliki cvat dobra”. Pokrenut tim viđenjem, Papa je trpio i ljubio u zajedništvu s Kristom. Stoga je i poruka njegove patnje i njegove šutnje bila tako rječita i plodna…

Uskoro veliki poljski svetac, papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.), Crkvu je vodio 26 godina, 5 mjeseci i 16 dana. Bio je to drugi najduži pontifikat u 2000 godina povijesti Crkve.

Poljak Karol Wojtyla bio je prvi papa ne-Talijan nakon 455 godina. Odigrao je značajnu ulogu u političkim promjenama iz godine 1989. Također se snažno zalagao za ekumenizam, za pomirenje sa židovstvom i za dijalog s islamom. Zbog svojih 104 inozemnih putovanja, izvrsnih inicijativa i gesta, kao i zbog svoje predanosti za mir, slobodu i pravdu, izgradio je diljem svijeta dobru sliku o Katoličkoj Crkvu i o papinstvu. Tome u prilog ide i činjenica da je Ivan Pavao II. bio jedan od najoštrijih kritičara rata u Iraku.
U posljednjim godinama svog života zbog bolesti je sve više slabio, da bi na kraju postao i vezan uz invalidska kolica. Ipak sve do samog kraja nije zapuštao svoje brojne obveze i poslove.
Karol Wojtyla rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u južnoj Poljskoj, kao sin časnika. Tijekom ratnih godina, za vrijeme njemačke okupacije, kao student je radio u tvornici i ujedno potajno studirao teologiju u Krakovu. Godine 1946. zaređen je za svećenika, a 1958., za pontifikata pape Pija XII., posvećen je za biskupa. Papa Pavao VI. ga je 1964. imenovao nadbiskupom Krakova, a tri godine kasnije i kardinalom.

Karol Wojtyla izabran je za poglavara Katoličke Crkve 16. listopada 1978., u “godini trojice papa”, stavši na čelo sveopće Crkve šest dana kasnije, kada je preuzeo dužnost. Kao i njegov neposredni prethodnik, odbio je ustoličenje i krunjenje. Ivan Pavao II. bio je 265. nasljednik apostola Petra.
Među najvažnije značajke njegova pontifikata ubrajaju se 104 putovanja u inozemstvo, u čak 129 zemalja svijeta, a tri puta je pohodio Hrvatsku i dva puta Bosnu i Hercegovinu.

Ivan Pavao II. objavio je 14 enciklika i brojne druge dokumente. Veliku pozornost privukao je svojim dokumentima o katoličkom društvenom nauku i o jedinstvu kršćana. Sazvao je 15 Biskupskih sinoda. 

Proglasio je svetima i blaženima oko 1800 osoba, više nego svi njegovi prethodnici zajedno. Među istaknute trenutke njegova pontifikata ubraja se i Jubilarna 2000. godina, tijekom koje je oko 30 milijuna hodočasnika pohodilo Rim.
Turčin Ali Agca teško je ranio Ivana Pavla II. u atentatu počinjenom 13. svibnja 1981. u Vatikanu. Nakon pada i operacije kuka godine 1994. Papa je sve teže mogao hodati. Podnio je i nekoliko kirurških zahvata kojima su mu ublažene naknadne posljedice atentata. U dobi od 74 godine znaci Parkinsonove bolesti bili su već primjetni, što je postupno sve jače ograničavalo njegovu sposobnost govora.

U svom pontifikatu papa Ivan Pavao II. uveo je brojne novosti u upravljanju Crkvom i u papinsku službu. Također je izmijenio brojne protokole i norme Rimske kurije.

Krist se uzdiže od ovoga svijeta i stvara novi svijetSvojim znanjem i hrabrošću zalagao se za promicanje katoličkoga, teološkoga, moralnoga i duhovnoga nauka te za suprotstavljanje težnjama koje su bile protivne istinskoj tradiciji Crkve. Tijekom njegovog pontifikata dogodile su se brojne promjene, među kojima pad pojedinih režima, čemu je i on sam doprinio. Osim brojnih putovanja u različite zemlje, radi naviještanja Evanđelja češće se od svojih prethodnika susreo s Božjim narodom i vođama zemalja. Uspješno je promicao dijalog sa Židovima i s predstavnicima drugih religija, a proglašenjem Godine Otkupljenja, Marijanske Godine i Godine Euharistije, doprinio je također duhovnoj obnovi Crkve. Brojnim proglašenjima blaženih i svetih upozorio je na bezbrojne uzore svetosti, kako bi oni bili poticaj ljudima našega vremena.

 Osim toga, promicao je liturgijski život i duhovnost, kao i kontemplativnu molitvu, a posebice euharistijsko klanjanje i moljenje Krunice. Svojim učenjem papa Ivan Pavao II. utvrdio je i prosvijetlio Božji narod te je svima ostavio čudesno svjedočanstvo pobožnosti i svetoga života… Zapravo, sav život Ivana Pavla II. mogli bismo iščitavati u znaku uskrsloga Krista. Gajio je izvanrednu vjeru u njega, i s njime se zadržavao u bliskom, jedinstvenom i neprekinutom razgovoru. Među ljudskim i nadnaravnim kvalitetama, imao je doista i izvanredan duhovni i mistični senzibilitet. Bilo je dovoljno promatrati ga dok je molio: doslovno je uranjao u Boga te se činilo kao da mu je sve ostalo u tim trenucima nevažno. Na liturgijskim slavljima bio je pozoran na otajstvo koje se ostvaruje, te je imao istaknutu sposobnost rječitog prenošenja Riječi Božje u svome trenutku povijesti, i to na dubokoj razini Božjega nauma. Sveta misa bila je za njega, kao što je to više puta ponovio, središte svakoga dana i čitavoga njegova života. “Živa i sveta” stvarnost euharistije davala mu je duhovnu snagu za vođenje Naroda Božjega na hodu kroz povijest.

ImatiKao dijete izgubio je roditelje. Ali ono najvažnije naslijeđeno od njih ostalo je u njemu kao klica koja se razvijala i ispunila njegovo biće. Znao je da postoji nebeski Otac koji mu je dao zemaljskog oca. Znao je da postoji nebeska Majka koja mu je rodila Spasitelja Isusa Krista, koji je život ovoga svijeta – i njegov duhovni život. S tim bogatstvom krenuo je u život. Suočio se s bezbrojnim problemima i nadvladavao ih. Pod pritiskom nacizma koji je onemogućavao i gazio ljudsko dostojanstvo, on, uz posao radnika, razvija svoje ljudske, pjesničke, dramaturške sposobnosti. Kad je shvatio da se svećenici mogu najdjelotvornije oprijeti zlu koje je zahvatilo Poljsku i svijet, sluša Kristov glas i opredjeljuje se za svećenički stalež, svjestan da ga Krist šalje konkretnim ljudima, posebno onima koji su budućnost Poljske i svijeta. U totalitarnom komunističkom sistemu on zauzima Kristov stav: prihvaća ljude, odbijajući zlo koje ti ljudi donose. Kao biskup i kardinal svojom istinom pobjeđivao je laži komunističkog sistema. Svojom dobrotom pokazuje svim ljudima pravi humani, ljudski put.

 Prvi je Papa koji je posjetio židovsku sinagogu u Rimu. Svijetom je odjeknulo i održavanje međuvjerskih molitava za mir, na koje je Papa 1986., 1993. i 2002. godine u Asiz pozvao vjerske vođe iz cijelog svijeta. Godine 1983. objavio je novo kanonsko pravo, a godine 1992. objavio je Katekizam Katoličke Crkve. Vrhunac njegova pontifikata bila je proslava Svete 2000. godine.

Nakon terorističkih napada iz 2001. papa Ivan Pavao II. još se jače zauzimao za dijalog s islamom.

Posjet pape Ivana Pavla II. Svetoj zemlji tijekom 2000. godine, uz njegov pohod sinagogi u Rimu 1986., doveo je do jačanja pomirenja Crkva i židovstva. Među njegova najvažnija putovanja spada i pohod Kubi 1998. godine. Svakako bitne postaje bila su i prva putovanja u većinski pravoslavne zemlje. Želja njegova srca bio je i put u Moskvu, ali zbog otpora tamošnje pravoslavne Patrijaršije nije bila ostvariva. I posjet Pekingu bio mu je uskraćen.

Kao papa, vjeran Kristovu Duhu širinom svoje ljubavi zahvaćao je cijeli svijet, zalagao se za mir, ekumenizam i međureligijski dijalog, pokazujući što sve ljude povezuje i kako prevladati granice netrpeljivosti i neprijateljstva. Istodobno je upozoravao da nije sve dobro što se čini da je dobro. Opredijelio se za kulturu života, hrabro se suprotstavljajući kulturi smrti, pa i onda kada ju je zapadna civilizacija šutke ili deklarativno branila. Odabire sve ono što je novo i dobro. Odbacuje sve ono što je novo, a nije dobro. Ne opredjeljuje se ni za progresizam ni za konzervativizam. Opredjeljuje se za Isusa Krista. Njemu je služio čitavim bićem. Papa Ivan Pavao II. velik je i sve što je činio veliko je zato što je slijedio Isusa Krista, što je vjerno prenosio njegovu nauku i ljubav prema svim ljudima bez razlike.

Što da kažemo o posjetu našoj Domovini? Još se promišljaju njegove riječi i govori za vrijeme triju pohoda Hrvatskoj . Analizira se, zbraja, komentira – što nam je Papa pokušavao poručiti u riječima: Hrvati, ne bojte se! Vi ste Božji i ništa vam se neće dogoditi, nećete ništa izgubiti, samo možete dobiti, ako budete velikodušni i milosrdni, ako se okrenete susjedima i kažete – molimo za vas! Vjerujemo li da iskrena molitva može donijeti čudo kakvo nam je svjedočio papa Ivan Pavao II.?

Ivan P. i Marija

Ivan Pavao II. je iz svega je uvijek izvlačio dobro, i u svemu vidio živoga Boga i stvarnost koja nam je od Njega darovana… Njegova misao i argumentacije su i jednostavne i duboke, jasne i složene, ali uvijek izviru i uviru u Boga i Njegova otajstva. Papa je bio vrlo temeljit i uvjerljiv mislilac, koji nikada nije gubio iz vida da prije svega mora biti glasnik nade, navjestitelj evanđelja, pod Kristovim križem, u svjetlu Vazmena otajstva – apostol i vjerni Marijin sin, čije majčinstvo nikada nije propuštao istaknuti…

Početkom 2005. dramatično se pogoršalo zdravstveno stanje 84-godišnjeg Pape. Zbog jake upale grla i otežanog disanja 1. veljače 2005. prebačen je u bolnicu Gemelli u Rimu. Otpušten je 10. veljače, a već 24. veljače ponovno mora u bolnicu, gdje mu je zbog teškog disanja obavljena traheotomija. Ivan Pavao II. 13. ožujka 2005. vratio se u Vatikan, 20. i 23. ožujka s prozora svoje radne sobe pokazao se vjernicima okupljenima na Trgu Sv. Petra i udijelio im blagoslov. Na Uskrs (27. ožujka) bez glasa je podijelio blagoslov Urbi et orbi.

Vjernici su Papu posljednji put vidjeli 30. ožujka 2005. Već tada je hranu dobivao samo preko sonde. Sljedećeg dana dobio je temperaturu te je primio bolesničko pomazanje. Dana 2. travnja 2005. oko 15.30 sati jedva čujno i slomljena glasa na poljskom je izgovorio svoje posljednje riječi: “Pustite me da odem u kuću Očevu”. Malo prije 19 sati pao je u komu. Umro je u 21.37 sati. Blaženim ga je proglasio 1. svibnja 2011. njegov nasljednik papa Benedikt XVI., dok je njegovo proglašenje svetim najavljeno za 27. travnja 2014. (pripremila Marija)