cvjetnica... (Small)Obredi Cvjetnice imaju dva dijela: liturgiju slavnog ulaska u Jeruzalem i liturgiju muke. Prvi dio prenosi nas u Jeruzalem prije 2000 godina. Nešto prije teških časova svoje muke, Isus je na svečan način ušao u Jeruzalem. Bio je dočekan radosno i oduševljeno. Sjećamo se kako je nekada, kad su ga htjeli zakraljiti, nakon umnoženja kruha, pobjegao u goru. Danas pušta da ga pozdravljaju kao Krista, Otkupitelja, Kralja i Pobjednika. Ali objavljuje se i kao Kralj ponizan i skroman, koji ulazi u sveti grad jašući na magarcu.

Svečani ulazak u Jeruzalem spontana je počast naroda Isusu koji po muci i križu ide ususret punom očitovanju svoje božanske kraljevske vlasti. Ono mnoštvo koje je klicalo ‘Hosana’ nije moglo dokučiti sav smisao svog čina, ali zajednica vjernika koja danas ponavlja taj poklik može shvatiti duboki smisao tog događaja.

Isus će svojom mukom i smrću izvojevati konačnu pobjedu nad grijehom, sotonom i smrću, a to je i za nas jedini put do slave: pridružiti se njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. S takvim osjećajima trebamo primati blagoslovljenu maslinu, kako nas Crkva poziva: ‘Izvršimo, dakle, spomen toga spasonosnog ulaska živom vjerom i pobožnošću. Slijedimo Gospodina: po milosti postadosmo dionici njegova križa, tim ćemo imati udjela u uskrsnuću života’.

Možemo reći da je Cvjetnica dan koji izaziva jezu. Slavimo Isusv svečani ulazak u Jeruzalem, prisjećamo se mnoštva koje ga slavi – a znamo da će uskoro biti okrutno mučen i ubijen. Vidimo ga kako jaše u grad, a ljudi pred njim prostiru svoje haljine i mašu palminim granama. A za nekoliko će dana s njega trgati haljine i gologa će ga objesiti na drvo križa. U sličnoj se situaciji Isus našao još jedanput, na Veliki četvrtak. Znade da će ga jedan od učenika izdati, a ipak s njima u intimnosti slavi pashalnu večeru. Pere noge koje će uskoro od njega pobjeći, ljudima koji će ga zatajiti.

To je radosna poruka za sve koji se nalaze u vruće-hladnim okolnostima; koji se izvana moraju smijati, premda bi zapravo željeli plakati; koje su razočarali upravo oni ljudi oko kojih su se osobito trudili i posebno su ih ljubili. Ima takvih apsurdnih situacija u nešemu životu, kad bismo najradije vrisnuli, no i dalje moramo ostati u igri.

Ne postoji

Utjeha je cvjetnice ova: naš je nijem krik uslišan i bit će uslišan. Sam je Bog u svojemu Sinu proživio životni “žrvanj” – i pri tom ostao uspravan.

Isus na Cvjetnicu jaše na magarcu. Mora to učiniti, jer prema proroku Zahariji upravo na magarcu jaše kralj mira (usp. Zah 9, 9). U Isusovu životu još na jednome mjestu susrećemo magarca: kad je došao na svijet, nisu se nad njim nadvijali samo Marija, njegova majka, i Josip, nego i vol i magarac. Magarac je strpljiva životinja. Ona nosi terete. Toliko je strpljiv da ljudi po njemu “magarcem” nazivaju čovjeka koji posjeduje kreposti strpljivosti i iznimno male zahtjevnosti. Vjerujem da su se dvojica dobro razumjela, Isus i magarac na kojemu se spustio s Maslinske gore. Jer strpljivost je bila nešto što je Isus u tim časovima silno trebao. I kao što je magarac bio odvezan i zapravo slobodan – tako i Isus ne ide nevoljko svojim putem, nego u svoj slobodi, jer je tako htio.

Isus jaše. To je kraljevski gard. No jaše na magarcu, tovarnoj životinji. Isusovo je kraljevstvo tek začeto, vidljivo je tak u krhkome stanju, u skrovitosti. Još će jednom od njega napraviti karikaturu, kad će ga ogrnuti grimiznim plaštem i vrijeđati. A nad križem će pisati: “Kralj židovski”. To je istina, a opet nije istina. To ozračje pravladava na Cvjetnicu, prevladava na Veliki petak.

I naše je dostojanstvo često skriveno. U krštenju smo pomazani kao kraljevi i kraljice. Imamo dostojanstvo koje nam je dao Bog Otac. No kako nas često tretiraju kao da nismo kraljevi?! Kako često i sami zakažemo, zaboravljamo da imamo to dostojanstvo, potcjenjujemo se, prljamo, smatramo sitnima…

Isus je uspravan na magarcu, a takav će ostati na cijelome križnome putu. Nevidljivu krunu nitko mu neće moći skinuti s glave. Nijedne sekunde neće zaboraviti da je Sin Božji. Niti da je Božje kraljevstvo rođeno i da će se ispuniti – upravo po torturi i muci. Dok ljudi viču: “Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!”, on znade: to je istina!

A znade i ovo: Gospodin me treba. Bog, kralj neba i zemlje, treba mene, svojega Slugu, kako bi on mogao ući u ovaj grad, u ovaj svijet. I ja sam pozvan strpljivo teturati pod tim teretom.

Oče, u ruke tvoje

Budući da je sam Bog morao ući u taj sveti drevni grad Jeruzalem, magarac je morao biti sasvim “nov”. Nitko još nije na njemu sjedio. Taj je ulazak određen da obnovi grad i svijet. I nas će obnoviti.

Jer Isus me nosi, kao što je njega nosio magarac, kad svoje haljine uprljam u zemaljskoj prašini, kad me više ne žele nositi vlastite noge, kad iz vida izgubim cilj. On to čini strpljivo i dragovoljno i prepun ljubavi. Pitanje je samo hoću li mu dopustiti da me nosi…

M. W.

Svi u duhu budimo povezani s procesijama diljem svijeta gdje žive kršćani, kako bismo pozdravili poniznog Mesiju… 

Oprosti, Isuse, što tako često zaboravljamo na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljamo na pouku i poziv križa.

Oprosti, Isuse, što te ne ljubimo dovoljno…