bl.Alojzije Stepinac... (Small)Bila je godina Gospodnja 1960., bio je 10. dan mjeseca veljače, srijeda, 14 sati i 15 minuta… U župnom dvoru u Krašiću, s blagoslovljenom svijećom u rukama i molitvom na usnama, blago je u Gospodinu usnuo zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac. Posljednje riječi koje su prisutni čuli bile su: ‘Fiat voluntas Tua – Budi volja Tvoja.’ Eto, tako umire Pravednik…

Nekoliko sati prije toga željeli su mu dati injekciju za olakšanje bolova, no on se obratio župniku Vranekoviću riječima: ‘Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu… Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje pa idemo od početka… Osigurati se, pa što Bog dade…’ Među nazočnima je bila i njegova sestra Josipa, koja je plakala. Nadbiskup joj reče: ‘Što plačeš?. U ruke Božje i čega se imamo bojati? Ludo je plakati ako nam je poći s ovoga svijeta. Uvijek sam primao sve iz ruku Božjih, primam i sada, primat ću i ubuduće. Za kršćanina nema veće sreće nego su ovi sveti sakramenti.’

U oporuci, koju je napisao četiri mjeseca ranije, kardinal Stepinac je za oproštenje zamolio svakoga kome je možda u životu učinio štogod nažao. Potom je napisao i sljedeće: ‘Dragom Bogu neizmjerna hvala za milost svete vjere, u kojoj nikada nisam kolebao, kao i za nebrojene milosti kojima me je obasipavao u životu… Hvala svecima, sveticama i anđelima Božjim za njihov zagovor i pomoć u životu! Hvala Majci Božjoj za više nego majčinsku zaštitu kroz cijeli život!’

U oporuci je napisao i kako je do smrti nastojao biti vjeran Svetom Ocu, Kristovom nasljedniku, kojega moli za oprost ako je u svojoj teškoj službi po ljudskoj slabosti što skrivio. Potom se obratio i svome narodu. ‘Hrvatskom narodu, iz kojega sam nikao, nastojao sam koristiti koliko sam mogao… Sada, u času smrti, kad se stvari gledaju drugim okom nego inače, stavljam mu ponovno na srce da ostane čvrst u svetoj vjeri katoličkoj i vjeran Svetoj Apostolskoj Stolici Petrovoj.’

Tako umire Pravednik. Jedan od onih na kojega je Bog svoj pogled bacio, i od koga je puno zahtijevao. Borac koji dobar boj bije, trku završava, vjeru čuva… Pšenično zrno koje umire i donosi obilat rod… Prijatelj koji život svoj polaže za prijatelje svoje… Sluga koji je tamo gdje je Gospodar… Onaj koji na Božji poziv ‘Koga da pošaljem?’ odgovara ‘Evo me, mene pošalji!’

Naplemente-North_Cascades_Nemzeti_Park-Washington_állam-USA (Small) (Small)

Prisjetimo se danas Knjige Mudrosti u kojoj piše: ‘Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva… Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća;… i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru… Ako su u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti… Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni… Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu.”

‘Fiat voluntas Tua – Budi volja Tvoja!’ Kako je jednom prilikom rekao kardinal Franjo Kuharić, bila je to riječ Stepinčeva života i Stepinčeve smrti.

                                                                                                             Domagoj Pejić