Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvo­rođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« (Lk 2, 22-32)

Simon-Vouet-Presentation-of-Jesus (Small)

Svijećnicu obično doživljavamo kao Marijin blagdan. Eventualno dopuštamo mogućnost i kao Isusovo prikazanje u hramu. Međutim, izvještaj evanđelja koji se danas čita u bogoslužju u prvi plan ne stavlja ni Mariju, ni Isusovo prikazanje u hramu, nego Isusov susret s predstavnicima Božjega naroda (Lk 2,21-38). To su Šimun i Ana. Takve ljude Stari Zavjet predstavlja kao siromahe Jahvine koji spasenje očekuju od Boga.

Kad čitamo ovo evanđelje onda otkrivamo jednu malu, ali duboku, pouku koju nam Luka prenosi i želi nas poučiti kako bismo otkrili na koji način doživjeti susret s Bogom. Kao svaki drugi, tako i ovaj susret ima neke svoje konstante i zakonitosti. Luka to prikazuje kroz nekoliko koraka ili etapa.

Prva stvar koju će Luka istaknuti jest Božja inicijativa kao izvor i mogućnost susreta s njim: “Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (2,24). Da nam Bog ne dolazi prvi ususret – nikada ga ne bismo mogli doživjeti, jer ne vodi put od čovjeka prema Bogu. Mi danas objavu Boga doživljavamo kroz njegovu Riječ koja nam je sadržana u Bibliji.

Druga važna stvar jest u tome da se i od čovjeka nešto traži. Bog ne želi silom unići u naše živote. U ovome dijelu Luka naglašava u Šimunov vjerničkom stavu dva raspoloženja ili preduvjeta: iščekivanje Boga (Utjehe Izraelove) i djeluje ponukan Duhom (2,25.27). Pitanje je za čovjeka što to temeljno iščekuje u svom životu: je li to samo neko djetinjasto i prizemno iščekivanje (kruha i igara!) ili traži dublji smisao svog postojanja i života. Isto je tako važno u životu osluškivati i djelovati pod nadahnućem Duha, a Duh nas potiče uvijek samo na ono dublje, na dobro.

Treća važna stvar koju Luka naglašava jest to da se susret s Bogom događa u znaku. Jer Boga se ne može vidjeti tjelesnim osjetilima. Već u Starome Zavjetu imamo cijeli niz znakova Božje nazočnosti, npr.: Mojsiju je to gorući grm (Izl 3,2-3), Izraelcima oblak Izl 19,16sl). U susretu Šimun u znaku djeteta doživljava Utjehu Izraelovu (Lk 2,27). Isto će to doživjeti i pastiri. Apostoli će doživjeti Isusa odraslog, a na oproštajnoj večeri taj znak je kruh nad kojim je Isus izgovorio riječi: «Ovo je tijelo moje» (Mt 26,26), satniku će pod križem tek način Isusove smrti biti znak i put do vjere da je Isus zaista Sin Božji (Mk 15,39).

Katolički-običaji-za-blagdan-Marijina-prikazanja-ili-svijećnice7 (Small)Mi danas osobito u sakramentima kao vidljivim znakovima nevidljive Božje stvarnosti doživljavamo Božju i Kristovu blizinu i snagu. Važno je uočiti kako se taj znak mijenjao. Ali samo do punine vremena (Gal 4,4). Od tada je samo Isus Krist slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15) i nitko više. Drugi put do Boga ne postoji.

Luka će u završetku prikaza ovog jedinstvenog susreta pokazati i četvrti element, a to je plod susreta. On je dvostruk: primanje Spasitelja i slavljenje Boga. Zanimljivo je kako je Božja nazočnost među nama u toliko oskudnom znaku, u ovom slučaju djetetu Isusu, da ga se može i ne primiti. Ivan će taj problem izraziti jednostavnim riječima: k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše (Iv 1,11). A sam će Isus reći: blago onom tko se ne sablazni nada mnom (Mt 11,6). Šimun je Isusa kao Utjehu Izraelovu primio s toliko ljubavi, vjere i dubine da je mogao slaviti Boga. I ne samo slaviti, nego i umrijeti, kako sam kaže: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje” (Lk 2,29-30). Nažalost, uvijek se zbog tih riječi o njemu govori kao starcu. Ali on ne kaže da može umrijeti zato jer je star, nego jer je u svom životu osobno susreo Spasitelja svijeta – Isusa Krista. To znači da je u tom susretu njegov život došao do punine, život mu je bio prosvijetljen Isusom Kristom i zbog toga najprije slavi Boga, a onda – jer je to doživio – može mirno i umrijeti!

fra Ivan