U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolas eto čavjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: “Zakeju, žurno siđi? Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” On žurno siđe i primi ga radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: “Čovjeku se grešniku svratio!” A Zakej usta i reče Gospodinu: “Evo Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Reče mu na to Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Tä Sin Čovječji dode potražiti i spasiti izgubljeno!” (Lk 19,1-10).

Riječ je o čovjeku niska rasta, ali velika srca. O Zakeju cariniku, omraženom javnom grešniku. Kod kojeg je sve započelo željom da vidi Isusa. Razapet između želja i mogućnosti, nadvladava zapreke. Uspinje se na smokvu kao lopov, a silazi kao svetac – samo jer su im se pogledi susreli.

Bog hoće da se svi ljudi spase. Dolazi da potraži i spasi izgubljene – a to su svi. Ali naći se daju samo svjesni svoje izgubljenosti. Oni koji ga kao Spasitelja priželjkuju. Jedan od takvih je Zakej. Premda bogat i moćan, jer bio je nadcarinik iza kog je stajala moć rimske vlasti – Zakej je želio vidjeti Isusa. Jer duboko je u sebi sačuvao ispravnu sliku o Bogu. Znao je da Bog zna zašto mu se sve ovo dogodilo. Da je dobrim dijelom postao etiketiran kao javni grešnik, jer su ga drugi na to prisilili. Pritisnut njihovim predrasudama i prezirom nije mogao iz svoje situacije. Možda upravo jer je zbog niska rasta bio tretiran kao manje važan – da im pokaže kako stvari i drugačije mogu izgledati – ulazi u državni posao gdje uza nj stoje rimski vojnici, a svi ti visoki koji su ga maltretirali moraju mu sad ponizno pristupiti i činiti kako im on kaže.

Ono osobito kod Zakeja jest da je živio stavom iskoraka. Duhovne horizonte mu nisu uspjeli zastrti ovi pobožni oblaci, farizeji i nadmeni duhovni autoriteti. Zakej koji je za sve bio daleko od Boga, makar ako je zaista i bio – imao je bar jasniju sliko o tome kakav je Bog. Stajao je na svojoj duhovnoj uzvišici odakle je sebe gledao kao grešnika, i one druge ogrezle u oholosti zbog bezgrešnosti. Stajao je na vidikovcu čekajući Boga u prolazu.

Želji da ga vidi ispriječile su se prepreke: mnoštvo se tiskalo, on je niska rasta, a uz to i javni je grešnik kom dobacuju kako mu ovdje nije mjesto. Ali Zakej ne rezignira. Ljubav ne pozna prepreke, dosjetljiva je. Zakej potrči naprijed: uloži napor. Pope se na smokvu: uzdignu se iznad. I nadvlada prepreku predrasuda:prihvati poniženje. Nije ostao kod pobožne želje, već je upotrijebio sva sredstva da je ostvari.

Ipak susret s Isusom se nije zbio samo zato jer je to Zakej zaželio – već, jer je njega Isus ugledao. Ne možemo prisiliti Isusa da nas ugleda, ali možemo učiniti sve da nas ugleda ako on to htjedne. Možemo se izložiti njegovu pogledu i čekati. U ostalom, Zakej se i nije smatrao dostojnim da mu Isus obrati pozornost. Nije mu stoga iskočio na put, već se uspeo na smokvu pored puta. Ne želi mu smetati, nije nametljiv. Spreman je da ga Isus ne vidi – ali bitno mu je da on vidi Isusa. I upravo jer ga je toliko želio, zavrijedio je da mu Isus dođe u kuću.

Isus pogleda gore i pozva ga imenom kao starog prijatelja. Posljedica susreta su: Zakej žurno silazi, sav radostan, postaje velikodušan. Uspeo se kao jedan, a sišao kao drugi – obraćen čovjek.

Silazi žurno jer Božji poziv ne trpi odgode. I radostan silazi, ispunjen onom radošću koja proizlazi iz spoznaje oduvijek iščekivanog susreta. I velikodušan, jer ga obilje Isusova dara učinilo takvim. Temeljni je to susret koji je najdubljim razlogom svake radosti, rasipnosti i slavlja.

Kako dobro, i kako nevjerojatno: Isus je u Jerihon došao samo zbog Zakeja.

p. Luka Rađa