Pristupe Isusu neki od saduceja koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: “Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu, te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će, dakle, od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.” Reče im Isus: “Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No, oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene, niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.” “A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!” (Lk 20, 27-38)

Nalazimo se u dijelu evanđelja u kojem susrećemo različita provokativna pitanja koja su postavljali Isusu. Ovo je tipičan primjer ljudske gluposti. Kad ljudi nešto ne žele prihvatiti, tada će pronaći cijeli niz razloga da to ne prihvate, a najčešće se služe glupim primjerima kako bi dokazali da su u pravu. Sjetimo se, npr., stava biskupa protiv rada nedjeljom, pa su ljudi i s vrha vlasti i politike to komentirali da i svećenici nedjeljom rade. To je znak ljudske gluposti i primitivizma, odnosno, pokvarenosti.

Ne postoji ništa na području vjere što se primitivno ne bi moglo dovesti u pitanje ili ismijati kao zastarjelo, konzervativno i tome slično. Očito da vjera i njena poruka ljudima jako smetaju. Naviještanje evanđelja uvijek prati i ljudski podsmjeh i poruga. Nije toliko problem kad ljudi mnogo toga ne razumiju ili ne shvaćaju na području vjere i onda pitaju i traže rješenje. To je gotovo normalna stvar. Ali je problem kad ljudi vjeru ismijavaju, a zapravo nemaju pojma i ne znaju što to ismijavaju. Jer kad bi znali, onda bi vidjeli koliko su primitivni i pokvareni, koliko su djetinjasti. No, čovjek je uvijek sklon upravo tim niskostima. Ima znanja zašto se to tako čini. A čini se zbog toga da bi se ispalo velikim i opravdalo svoju nevjeru.

To se događa i danas i uvijek će se događati. Slično je to s duhovnim obnovama Ima toliko tzv. dobrih vjernika koji se svemu podsmjehuju, preziru, odbacuju, ne prihvaćaju, stvaraju probleme svojim ukućanima koji na te obnove idu. A kažu da su veoma dobri kršćani. Ismijavat će počivanje u Duhu. No, razumijem ih i ne osuđujem, znam da stvari ne razumiju i da se boje vjerovati Isusu na pravi način. Oni su dio svoje okoline u kojoj žive, stalo im je što će ljudi o njima misliti. Srce im govori da povjeruju Isusu Kristu i da mu predaju svoj život, da ga izaberu za osobnog Spasitelja, ali ograničeni ljudski razum, prijatelji i toliko toga sputavaju čovjeka na putu vjere. Zato kad god se događa nešto radikalnije na području vjere, tada se to ismijava. Ako propovijed ne ide za tim da se čovjek obrati, tada je nitko neće ni komentirati. No, ako je propovijed radikalnija, tada se u ljudima sve buni. Volio bih da ne budemo takvi i da mi kršćani jednostavno prihvaćamo Riječ Božju na evanđeoski način.

Sastavni dio ove polemike je duboka objava o Isusovu identitetu: upravo se ovdje – a sve se događa u hramu – iznosi konačno očitovanje tko je Isus, i to u vidu njegove skore muke. Ovdje saduceji ispituju učitelja Isusa o uskrsnuću. Saduceji su bili vjerski minimalisti, ismijavali su vjeru u vječni život i uskrsnuće izjednačavali s produživanjem potomstva ovdje na zemlji. Bili su konzervativna, aristokratska, velikosvećenička stranka, bili su jako svjetovni i spremni surađivati s Rimljanima. To im je omogućilo da održe svoj povlašteni položaj. Nijekali su čitavu nauku o prekogrobnom životu. Isus će ne samo pokazati svoj autoritet u tumačenju Mojsijeva Zakona, nego će pokazati svoju vjeru i pouzdanje u životvornu moć Boga kojega on naviješta u hramu:

Isusov Bog daje i održava prekogrobni život. Isus koristi priliku da njih i nas pouči da vječno blaženstvo nije produžetak i usavršavanje zemaljskih užitaka, jela, pića i prokreacije. Drugi život je zaista drugačiji život, kvalitativno različit od ovozemaljskoga života.

Saduceji su, kao mnogi danas – pa čak i kršćani – nauk o uskrsnuću smatrali novotarijom i pokušavaju ga ismijavati navođenjem primjeraleviratskog braka (Pnz 25,5sl). Taj se brak sastojao u tome da je čovjek preuzimao udovicu svoga pokojnog brata da mu podigne potomstvo. To je bilo ustanovljeno s ciljem da se spriječi da ne izumre ime i obitelj nekoga tko je umro. Primjer takvoga braka sačuvan nam je opisan u Bibliji (Rut 4,5sl; Tob 6,10,sl). No, u novozavjetno se vrijeme taj zakon više nije primjenjivao. Prema tome, postavljeno pitanje bilo je samo teoretsko. No, saduceji su se pozivali na činjenicu da je to zapisano  u Zakonu. To bi onda značilo, po njima, da Zakon odbacuje nauk o uskrsnuću. Jer u postavljenom slučaju pitanje je čija će to uopće žena biti ako su je sedmorica imala?! Saduceji tako izmišljenim slučajem  žele do apsurdnosti dovesti vjeru o tjelesnom uskrsnuću.

Oni koji postavljaju tako glupa pitanja ne shvaćaju da je život koji dolazi bitnorazličit od sadašnjeg života. Židovi koji su prihvatili učenje o uskrsnuću obično su taj život zamišljali kao beskrajan produžetak ovoga života. Vjerovalo se, doduše, da će biti nekih promjena i poboljšanja. Tako, npr., da će svi neprijatelji biti poraženi, a zadovoljstva će biti mnogo više. No, po svojim osobinama, bit će to život sličan sadašnjem. To ljudi vrlo često i danas tako misle.

Isus sve to odbacuje i napada osnovnu premisu saduceja: život budućega svijeta bio bi prema njima nastavak sadašnjeg života pa bi ga trebalo razmnažati na ljudski način kako ne bi izumro. No, život u nebu bit će sasvim drugačiji od svega na ovoj zemlji. Ništa se ovdje na zemlji ne može usporediti onome što će biti u raju. Može se – kako to Biblija govori – samo na jedan negativan način reći što ondje neće biti. Ondje, kaže Pavao, što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube(1 Kor 2,9). A knjiga Otkrivenja će reći: Bog će im otrti suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti (Otk 21,4). To je raj, to je taj budući život, to je ono za čim duboko čezne naše ljudsko srce, ali tko da povjeruje nešto takvo!?

Isus u svojoj riječi govori samo o spašenima, a ne o svima koji su umrli. Zato Isus kaže uskrsnuće od mrtvih (Lk 20,35 – th/j avnasta,sewj th/j evk nekrw/n), a ne općenito uskrsnuće svih mrtvih. Ovdje Isus misli samo na spašene i ne govori o onima koji će uskrsnuti na osudu (v. Iv 5,29). Isus ih opisuje kao one koji se nađoše dostojni (20,35). Oni svoj položaj ne postižu svojim zaslugama. O pripadnicima spašenih Isus daje nekoliko podataka:

  • prvo, oni više neće stupiti u brak: niti se žene niti udaju (Lk 20,35). Na ovom svijetu brak je neophodno obilježje života, ali život u budućem svijetu sasvim je drugačiji.
  • drugo, ni umrijeti više ne mogu (20,36). Naime, ovo je povezano s prethodnom misli: ljudi stupaju u brak da bi se očuvao ljudski rod. To, međutim, više nije potrebno jer smrti više nema. Život u budućem vremenu je takav da ga smrt neće moći dodirnuti.
  • treće, oni će biti anđelima jednaki i sinovi su Božji (20,36).

No, Isus se neće zaustaviti samo na tome da odgovori na postavljeno pitanje. U nastavku pokazuje da se uskrsnuće podrazumijeva već u Starom zavjetu. Isus se poziva na odlomak Pisma od središnje važnosti u kojem Bog otkriva svoje ime sa svim onim što ono znači. Svi spominjani patrijarsi već su davno umrli u trenutku kad Isus izgovara ove riječi. Zato Isusova izjava da Boj nije Bog mrtvih, nego živih (20,38) može biti istinita jedino u slučaju da su oni i nakon smrti živi. Za nas se čini da su pokojni mrtvi, ali oni su Bogu živi. Smrt ne može prekinuti vezu s njime. Zato Isus govori: “Ta svi njemu žive!” (20,38).

.Svaki život, sadašnji i budući, sastoji se u prijateljstvu s BogomSmrt može dokrajčiti naše fizičko postojanje, ali ne i jedan odnos koji je po svojoj naravi vječan. Smrt, zapravo, ne prekida vezu s Bogom. Prekida samo vezu s nama. Čovjek može svojom smrću izgubiti prijatelje, ali ne i Bog! Ta svi njemu žive – rekao je Isus. Naša sigurnost u uskrsnuće ne počiva na nekom domišljatom učenju o besmrtnosti duše, nego na činjenici vječne Božje ljubavi.

Upravo nas Božja ljubav otvara za Kristovu poruku. Ljubav tu poruku razumije i prihvaća, u njoj nalazi utjehu i snagu. Za čovjeka postoji samo ta istina. Mi kršćani to vjerujemo. Ne može postojati istina o uskrsnuću i istina o reinkarnaciji ili ništavilu i tome slično.

Ljudi kojima Bog smeta, uvijek će nositi prema njemu mržnju i odbojnost i neće prihvatiti poruku koju naviješta Isus Krist. Problem je u tome što ljudi žele Boga po svojoj ljudskoj mjeri, odnosno, što žele sami bogovati ovdje na zemlji. Ne prihvaćaju Božju istinu, ali zato žele da ljudi prihvate njihovu istinu. Isus će raditi drugačije: on će tumačiti i objašnjavati svoju poruku, ali je neće nametati. Ostavlja svakome mogućnost promišljanja i opredjeljenja!

p. Ivan