U ove dane, kad pohodimo grobove svojih najbližih, možemo li o smrti misliti bez tjeskobe? Možemo li je doživjeti na sasvim drukčiji način, ne kao poništavateljicu, otimačicu, ili otvoreno ždrijelo jame bezdanke u kojoj zauvijek nestaju naša lica i identiteti, nego kao onu koja nas upućuje na to da moramo misliti o trenucima i vlastitog odlaska?

O njoj ovih dana podsvjesno mislimo u kategorijama rastanka i odlaska, čak i oni koji nisu vjernici slute da smrt nije kraj, slute bliskost s mrtvima koja nije samo emocionalna ili sentimentalna, nego metafizička. Nisu li upravo blagdani Svih Svetih i Dušni dan usmjereni na otkrivanje nekih drugih dimenzija ljudskog postojanja? Dani koji upućuju na stvarnost koja nadvisuje sve naše strahove i zamisli. Dani koji upućuju na svetost ljudske duše i njezinu vječnu egzistenciju.

Ako smrt nije ništavilo – a vjerujemo da nije – što onda ona jest? Propovjedati ništavilo – to je prava smrt. Propovjedati beznađe, znači ubijati duše. Protiv toga se buni nešto u čovjeku koji vjeruje da nije stvoren za besmisao i vječnu tamu. Stvoren je za nešto puno više. Ako je stvoren za život, zašto bi prošao kroz svoju zemaljsku egzistenciju da zauvijek nestane? Kakav bi to bio Bog koji bi svoja stvorenja pozvao u život, tako vremenski kratak u odnosu na povijest stvaranja, da bi ih na kraju gurnuo u nepostojanje? I ontološki gledano, kakvog bi smisla imalo iz bitka stvarati nebitak? Pa ipak, čovjek se boji. Boji se jer ne razumije Boga, jer oko sebe vidi nesmiljenu antilogiku zla, vidi umiranje, vidi nesreće i patnje koje ne može sebi objasniti. Strah ne smije nadvladati vjeru. Ni bol nas ne smije zaslijepiti.

Smrt je ona točka razdvajanja i razgoljenja sebe od svega što smo izvanjski bili u ovozemaljskom bivanju, ne samo u materijalnom, društvenom i socijalnom smislu, nego i od svega što smo voljeli, mislili, činili, i od naših teorija, ideologija, zabluda, opsjena, od svega što je sazdalo naše društveno i obiteljsko ja. Smrt je trenutak istine, suočavamo se sa sobom kakvi jesmo i takvi idemo pred božansko svjetlo.

Kaže jedan psalam da svjetiljka Gospodnja osvjetljava do dna duše. Postajemo prozirni, otvoreni, sav naš život i naši čini su na pladnju. Kakav paradoks! Zar nas smrt čini bližima sebi, istinitijima? Da, ukoliko je prijelaz, ukoliko je odjeljivanje od ovozemaljskog a ulazak u novi život. Ako je ništavilo, onda nas rasplinjuje, usisava naš identitet u veliku prazninu. Ima li strašnije predodžbe od toga? Zato se uvijek čudim ljudima koji vjeruju da nakon tjelesne smrti više nema ništa, da je ona konac i kraj čitavog čovjeka! Vjeruju zapravo u vlastiti vječni nestanak. Iz perspektive vjere, koliko god se činilo odbojnim, smrt nas čini cjelovitijima! Uvodi nas u potpuni život s Bogom. Prirodno je da se bojimo smrti kao nepoznatog iskustva, ali ovih dana posvjestimo sebi da na grobovima predaka i svojih voljenih ne razgovaramo sa sjenama, nego sa osobnostima koje su nastavile život drugdje, a mi ćemo im se, netko prije, netko kasnije, pridružiti. Smrt ima odbojno lice, ali kad se sve zbroji i oduzme, njezina moć je samo trenutačna.

Stvoreni smo za život a ne za smrt. Kao psalmist, zapitajmo se: smrti, gdje je žalac tvoj?