Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec… i tako godinama. Disciplinirano ustajemo, krećemo u ispunjavanje svojih obveza uobitelji, na poslu, u društvu…

Tehnika je napredovala, život nam je uvelike olakšan korištenjem brojnih strojeva i pomagala, naš je standard porastao. I sve je vodilo napretku…

Ali, začudo, imamo sve manje vremena i sve smo umorniji! Pa iako su uredno prekrižene gotovo sve natuknice dnevnog podsjetnika i sva je prilika da bismo trebali biti zadovoljni sobom – sivi smo, bezlični i prazni. Ne mogu se oteti dojmu da, koliko god se trudili, značajno nazadujemo.

Možemo li prepoznati problem, spoznati u čemu griješimo? Iz začaranog kruga dužnosti i obveza, možemo li naslutiti svjetlo izlaza? U strahu za golu egzistenciju, za opstanak, nad naše glave nadvilo se prijeteće pitanje: hoćemo li imati dovoljno za sutra? Panika preživljavanja. Analiziramo, promišljamo… Moramo se dobro osigurati!

Kao prvo, najbolje da odmah upišemo novi stupanj stručnog usavršavanja (zlu ne trebalo). Uz struku, možda i kakvu dodatnu aktivnost (strani jezik, naprimjer, ili kompjutorski tečaj – u nesigurnosti za posao nikada se ne zna što bi nam moglo ustrebati). Nadalje, treba biti u dobroj formi, preduhitriti bolest, osnažiti organizam za nove napore (teretana, aerobic). Zaključke svakako treba primijeniti i na svoje dijete te ga tako temeljito pripremiti za život, zaštititi. Mi, graditelji budućnosti! Racionaliziramo dalje…

Hranu koju smo zgotovili za objed, a nismo uspjeli potrošiti, zamrznut ćemo u “škrinji” jer tko zna što nas sutra čeka (manji je problem što naš bolesni susjed, prijatelj iz mladosti, bliski rođak ili novi poznanik vidljivo oskudijevaju). Pod izlikom pametne štednje i dobrog ekonomiziranja, pitam se nismo li tako nekoga dana zamrznuli i svoje srce? Jer mi više i nemamo prijatelje – oni pripadaju nekom prošlom, davnom, prezaboravljenom dobu. Mi jednostavno nemamo vremena za druženje. S njima stvari stoje isto, pa nas zato i ne treba progoniti savjest. I nitko da bi odstupio od zacrtanog plana niti milimetra… kao tvrdoglavi ovnovi na brvnu! Brvnu koje premošćuje opasnu nabujalu rijeku života u koju ćemo se strmoglaviti ne potrudimo li se i ne popustimo li – prvi!

Ljudska logika i Božja logika nisu iste. Često su upravo oprečne. Dijeliš li, daruješ – ljudska ti logika nalaže strah da nećeš imati. Božja te hrabri da ćeš dobivati sve više i imati u izobilju (u to sam se uvjerila svaki put kada sam uspjela pobijediti vlastitu malodušnost). “Ne brinite se tjeskobno!”, po tko zna koji put poučava Gospodin.

Uza sve nametnute, često nepotrebne obveze, ostaje pitanje jesi li u stanju razlučiti bitno od nebitnog i kako na ljestvici tvojih vrijednosti stoje one koje nalaže Gospodin? Usavršavaš li se kao čovjek, kao Božje stvorenje? Razmisli, koga bi to osvijetlila Diogenova svjetiljka da se, tražeći čovjeka, njome unese upravo u tvoje lice…? Jesi li zaboravio živjeti? Učini već jednom nešto za sebe, za svoju dušu, priušti si to! Druži se; prošetaj jednom, čudesnom prirodom; pročitaj dobru knjigu; pomoli se Ocu za živu vjeru… Trudi se na svoj način, ali prepusti nešto i Gospodinu, vjeruj u Njegovu providnost! Odagnaj od sebe sve strahove jer On je Dobri Otac i On nas ljubi!

Življenje nije mrska obveza. Iznađi radost postojanja! Privid izgubljenog vremena samo je zamka da bi odustao od Boga, od brata čovjeka. Uskoro ćeš s lakoćom primijetiti: sve što si učinio po srcu blagoslovljeno je, stostruko umnoženo.

Što god činiš, čini u Ime Gospodnje! Pa ako i ne dobiješ što si naumio, htio – vjeruj, bit će ti darovano upravo ono što je za tebe najbolje!