Sveti Franjo Asiški svojim nam životom zorno pokazuje u čemu je tajna svetosti. Pritom se nimalo ne trudi poučiti nas. On jednostavno živi prepoznavajući Boga u svemu, otkrivajući u Evanđelju Božji govor i tražeći u sebi, u svakom svom dahu i danu svoj osobni odgovor.

Govor svetosti u svim je vremenima, pa tako i danas, u životu svakog Bogu otvorenog čovjeka jedinstven. Neponovljiv. Promatramo li Charlesa de Foucaulda, Padra Pia, malu sestru Magdalenu, Majku Tereziju, Ivana Pavla Drugog, kao i možda manje primjetne svece našeg vremena, naših života, naših zavičaja, naših užih sredina pa i obitelji, vidjet ćemo u čemu je njihova izvornost – izvor njihove svetosti.

Sveci se ne trude svesti Boga na svoju mjeru, prilagoditi zahtjevnost njegova poziva svojoj spremnosti. Oni u svemu žive svoju zadivljenost i zahvalnost, ne ustručavajući se suočiti se s Bogom, ući u osoban odnos s Njim. Svjesni su svojih nedostatnosti, ali se njima ne koriste za samoopravdavanje. Iskuse li da Bog od njih traži nešto što premašuje njihove snage, odazvat će mu se s povjerenjem da će on nadopuniti njihovu nedostatnost. I nije im teško biti malenima i pred Bogom i pred ljudima.

Sveci se ne osjećaju sputani Božjim pozivom, niti im je blisko pokušavati Boga sputati svojim očekivanjima. Oni u Bogu nalaze svoju slobodu, slobodu da žive čitavim bićem. Čitavom dušom. Jer su istinski predani Božjoj volji, oni spremno slijede nadahnuća njegova Duha, ne pitajući se kako će to doživjeti ljudi oko njih. Svoj zanos nisu spremni okrasti ni zbog čije mlakosti i suzdržanosti.

Svetog Franju Asiškog mnogi su smatrali preosjetljivim, pretjeranim, katkad i djetinjastim. No on je svoj život živio kao razgovor s Bogom, svim svojim silama trudio se da svaka njegova riječ, svaki njegov čin bude govor ljubavi. Nije se stidio svoje potrebe za prisnošću s Bogom. Zbog toga ga nije slomilo neprihvaćanje, nerazumijevanje, pa i podsmijeh koje je doživljavao.

Mnogi su vjekovi protekli, a njegov je evanđeoski govor i danas živ i svjež, njegova svetost i danas poticajna mnogima koji ne pristaju zastati na pola puta, skloniti se u neku od zavjetrina svijeta.