Jeste li ikada ozbiljno razmišljali da smo kao ljudi, iako, sačinjeni od svojih nestajanja – pokretani silom Duha? Shvaćamo li da Bog svakoga od nas po svom izvrsnom planu priprema za svoje poslanike?

Danas, kada gledam na svoju prošlost kao na svijetli susret s Bogom, priznajem da je moj život i događaje uvijek vodio Duh Sveti… Vodio me kroz mnoga poniženja i tegobe, koje su mi se toliko puta činile nekorisnom patnjom, ne shvaćajući da je sve bilo samo zato da bi me naučio živjeti služeći dobročinstvom i ljubavlju… Kada je Bog obasjao moju prošlost, kada sam upoznao Boga, On je od moje prošlosti, ispunjene osobnim slabostima i grijesima, i slabostima najbližih – učinio “bogatstvo”… Oduvijek sam u sebi nosio gorući vulkan, osjećajući da Bogu moram dati sve… Oklijevao sam, a On je darom svoga očinstva nad onim što se u meni rađalo strpljivo čekao! Bio sam izgubljen, preplašeni grješnik, a želio sam svijetu objavljivati Njegovo, za nas uvijek nazočno veliko milosrđe… Čudiš se?

Bog je mislio i odlučio drugačije. Vidjevši moju izgubljenost i besmisao života, čekajući na mene, u pravom trenutku pokucao je na “vrata” moga srca, i ja sam Mu otvorio, a to je značilo otvoriti srce bratu, djetetu, riziku, ljubavi, vjeri, koja je postala toliko obasjana da sam samo osjećao kako je silno biti na Isusovoj strani!

Rekoh da sam želio Boga drugima posredovati… Tome je prethodila priprema kroz duhovne obnove, radikalno napuštanje dotadašnjeg života, obraćenje, te kasnije duhovnu formaciju u molitvenoj zajednici, gdje sam sate i sate bio pred Presvetim i molitvi… Trebalo se probuditi, postati odgovoran, imati ljubavi, povjerenja, vremena za bližnjega…

Prijatelju! Usred svih tuga i povika, otpora i ranjivosti, ograničenja i paralizirane ljubavi, kada više ne znaš gdje bi se sklonio, ima jedno mjesto sreće “umetnuto” u svakoga od nas… To mjesto je tvoja duša, koja, kada Isusu otvari vrata izlazi oslobođena, snažna ali tiha… To je središte tebe samoga, to je tvoja osobnost, gdje se lagano i bez otpora darivaš Bogu i drugima, poput svježih oaza i poticaja…

Nešto me moralo pokrenuti iz ukočenosti, iz mojih sukoba u sebi i strahova, koji su ponekad toliko vrištali da su zaglušili pravu stvarnost… Činilo mi se da mi je duša na izdisaju! Zar u meni više nema ni malo ljepote života? Rekli su mi neki da takve situacije rješavaju psihijatri i psihoanalitičari! Nije istina!

Iskusih da mi oči otvara i iznova rađa Božji duh. Kada je svojim “velom” nježno dodirnuo moju misao, razum, volju, kada me kao uplašenu pticu koja je zaboravila pokrenuti svoja krila podignuo sa zemlje, doživjeh slobodu leta, za mene oduvijek pripremljenog!

Isus je u tolikim vremenima moga života dopustio da dodirujem križ! Danas znam da se samo po križu pomiču granice čovjeka prema Bogu, koji je beskonačan… Po križu i pod križem ozdravlja duša i postaje svjetlost koja se daje i gori za druge!

Eto, On, Svemogući, snagom svoga Duha spustio se u moj, često, od stresova zamrznuti život, obnovio moje biće za novi pogled i pokret na putu mojih vlastitih zabluda i misli te postao podrška koja ne popušta pred olujama…

O, kako nam je na ovom otvorenom gradilištu svijeta potreban Duh Sveti, da nas vodi u nakanama i djelima!

Želiš li postati “živa stijena”, koja svoj pogled drži upravljen na Isusa, da od Njega naučiš istinsko čovještvo? Tko je od nas slobodan moliti za takvo kršćanstvo?

Tebi, Isuse, pravi Bože i čovječe, po riječima psalmiste upućujem molitvu: Pokaži mi putove života, svojom prisutnošću napuni me radošću… (usp. Ps 16, 11).

Pokaži mi, otkrij mi da posjedujem bogatu i plodnu nutrinu, koja mi je darovana u sakramentima Krštenja i Potvrde… Učini da Tvoj dar posinstva znam preoblikovati u subjektivnu stvarnost, odlučujuću za moje razmišljanje, djelovanje i postojanje…

Ne daj da me svakodnevni događaji života toliko obuzmu da zaboravim na tu duhovnu stvarnost, ostavljajući me bez odgovora na najdublja pitanja duše…

Želim te, Isuse, nasljedovati, ne bilo kako, nego čitvim bićem… Oslobodi me za “slobodu”, jer, pokazao si mi da ovaj svijet nije sve! Osmjeli me za “ljekovitu opasnost” koja dušu vraća “kući”! Oduševi me, Isuse, za najbolju smjelost, za učeništvo s Tobom i po Tebi! Ne daj da gledam “starozavjetnim” očima na zapovijedi, žrtvu i križ, već mi pomozi da među ljudima budem živo Evanđelje, darivajući sebe, jer si se Ti potpuno darovao nama, meni!

Hoćemo li srce otvoriti za otajstvo Boga, “koji je tako ljubio svijet (to jest, sve nas) da je dao svoga Sina Jedinorođenca”? (Iv 3,16)…

Kušao sam da žeđ za istinom, srećom, za smislom života može ispuniti samo Isus, koji me je svojom sebedarnom i potpunom ljubavlju korjenito otkupio od grijeha, kao što to apostol Ivan piše: “Dječice moja,… ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta” (1 Iv 2,1-2; usp. Iv 1,7).

Eto, dokle je stigla Isusova ljubav: do prolijevanja vlastite krvi za naše spasenje! Kršćanine, zastani u razmatranju toga “viška” ljubavi… Znam, kao i sam, i ti se nećeš moći ne zapitati – kako na takvu ljubav odgovoriti, doli odgovorom ljubavi…

Ivan