Svi smo bili radosni kada je 1. svibnja 2011. papa Benedikt proglasio svojega prethodnika papu Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu Svetu Misu kao papa, 22. listopada. Tada ni slutili nismo da će naša novoosnovana župa u Petrinji nositi ime novog Blaženika… Zašto je za proglašenje blaženim izabran baš taj datum? Jer je Jubilejske 2000. godine sluga Božji Ivan Pavao II. za cijelu Crkvu učinio da se vazmena nedjelja nakon Uskrsa, osim Bijele nedjelje naziva i Nedjelja božanskog milosrđa… Kada je 2. svibnja 2005. papa Ivan Pavao II. zatvorio svoje oči za ovaj svijet, bilo je upravo predvečerje druge vazmene nedjelje, tj. Nedjelja božanskog milosrđa…

Pročitaj više »

On je taj koji je za nas protumačio vazmeno otajstvo kao otajstvo božanskoga milosrđa. U svojoj posljednjoj knjizi piše: Granica postavljena zlu “u konačnici je božansko milosrđe”. A promišljajući o atentatu kaže: “Krist, trpeći za sve nas, dao je novi smisao patnji; uveo ju je u jednu novu dimenziju, u jedan novi poredak: poredak ljubavi… Patnja je ta koja spaljuje i uništava zlo svojim plamenom ljubavi, te i iz grijeha izvlači mnogoliki cvat dobra”. Pokrenut tim viđenjem, Papa je trpio i ljubio u zajedništvu s Kristom. Stoga je i poruka njegove patnje i njegove šutnje bila tako rječita i plodna…

Kao što je u svom životu poslanja Petrovog nasljednika neprestano osjećao brižnu i djelatnu prisutnost Djevice Marije, i u zadnjim je trenucima zemaljskog života – sebe i sve nas povjerio s punim pouzdanjem upravo Njoj, ostavivši nam posljednju bilješku koja je bila napisana suradnicima i časnim sestrama: “Radostan sam, budite i vi. Molimo zajedno u radosti. Djevici Mariji povjeravam se s radošću.“ Upravo je u Majci Božjoj našao najčišći odraz Božjega milosrđa…

On, koji je u ranoj dobi izgubio mamu, još je više ljubio božansku Majku. Osjećao je kao da su riječi raspetoga Gospodina izrečene njemu osobno: “Evo ti majke!”, te ju je poput ljubljenoga učenika primio u nutrinu svoga srca – Totus tuus. A od Majke je naučio kako se suobličiti Kristu.

Vijest o Papinoj smrti 2. travnja 2005., u večernjim satima, dočekana je s mnogo tuge milijuna katolika i ljudi dobre volje. Nikada u povijesti Crkve nije se s tolikom strepnjom pratilo zdravstveno stanje nekog Pape, a glavni razlog zanimanja svih vjernika te ogromnog broja ostale svjetske javnosti uzrokovana je koracima Ivana Pavla II. tijekom njegovog pontifikata.

Vraćam se mislima u Rim, u baziliku sv. Petra gdje su bili izloženi mrtvi ostaci čovjeka, svećenika do kraja, Pape koji je gotovo 27 godina Duhom životvornim upravljao katoličkom Crkvom, zajednicom koju je osnovao Isus Krist, Sin Božji, jedini Spasitelj svijeta… Svojim znanjem i hrabrošću zalagao se za promicanje katoličkoga, teološkoga, moralnoga i duhovnoga nauka te za suprotstavljanje težnjama koje su bile protivne istinskoj tradiciji Crkve. Tijekom njegovog pontifikata dogodile su se brojne promjene, među kojima pad pojedinih režima, čemu je i on sam doprinio. Osim brojnih putovanja u različite zemlje, radi naviještanja Evanđelja češće se od svojih prethodnika susreo s Božjim narodom i vođama zemalja. Uspješno je promicao dijalog sa Židovima i s predstavnicima drugih religija, a proglašenjem Godine Otkupljenja, Marijanske Godine i Godine Euharistije, doprinio je također duhovnoj obnovi Crkve. Brojnim proglašenjima blaženih i svetih upozorio je na bezbrojne uzore svetosti, kako bi oni bili poticaj ljudima našega vremena.

Osim toga, promicao je liturgijski život i duhovnost, kao i kontemplativnu molitvu, a posebice euharistijsko klanjanje i moljenje Krunice. Svojim učenjem papa Ivan Pavao II. utvrdio je i prosvijetlio Božji narod te je svima ostavio čudesno svjedočanstvo pobožnosti i svetoga života… Zapravo, sav život Ivana Pavla II. mogli bismo iščitavati u znaku uskrsloga Krista. Gajio je izvanrednu vjeru u njega, i s njime se zadržavao u bliskom, jedinstvenom i neprekinutom razgovoru. Među ljudskim i nadnaravnim kvalitetama, imao je doista i izvanredan duhovni i mistični senzibilitet. Bilo je dovoljno promatrati ga dok je molio: doslovno je uranjao u Boga te se činilo kao da mu je sve ostalo u tim trenucima nevažno. Na liturgijskim slavljima bio je pozoran na otajstvo koje se ostvaruje, te je imao istaknutu sposobnost rječitog prenošenja Riječi Božje u svome trenutku povijesti, i to na dubokoj razini Božjega nauma. Sveta misa bila je za njega, kao što je to više puta ponovio, središte svakoga dana i čitavoga njegova života. “Živa i sveta” stvarnost euharistije davala mu je duhovnu snagu za vođenje Naroda Božjega na hodu kroz povijest.

Nakon papine smrti novinari su se trudili da na najrazličitije načine opišu lik pokojnog pape – natječući se da izraze svoju sućut i svoje divljenje čovjeku koji na vidljiv način više neće govoriti, upozoravati, zalagati se za bolju budućnost Crkve i svijeta.

Činjenica da bezbrojne riječi koje su se tih dana izgovorile o pokojnom Papi uglavnom nisu dotakle bit njegove osobnosti i njegove veličine, potakla je mnoge da Papin veliki lik pogledaju u pravom svjetlu, da prepoznamo u čemu je njegova veličina.

Kao dijete izgubio je roditelje. Ali ono najvažnije naslijeđeno od njih ostalo je u njemu kao klica koja se razvijala i ispunila njegovo biće. Znao je da postoji nebeski Otac koji mu je dao zemaljskog oca. Znao je da postoji nebeska Majka koja mu je rodila Spasitelja Isusa Krista, koji je život ovoga svijeta – i njegov duhovni život. S tim bogatstvom krenuo je u život. Suočio se s bezbrojnim problemima i nadvladavao ih. Pod pritiskom nacizma koji je onemogućavao i gazio ljudsko dostojanstvo, on, uz posao radnika, razvija svoje ljudske, pjesničke, dramaturške sposobnosti. Kad je shvatio da se svećenici mogu najdjelotvornije oprijeti zlu koje je zahvatilo Poljsku i svijet, sluša Kristov glas i opredjeljuje se za svećenički stalež, svjestan da ga Krist šalje konkretnim ljudima, posebno onima koji su budućnost Poljske i svijeta. U totalitarnom komunističkom sistemu on zauzima Kristov stav: prihvaća ljude, odbijajući zlo koje ti ljudi donose. Kao biskup i kardinal svojom istinom pobjeđivao je laži komunističkog sistema. Svojom dobrotom pokazuje svim ljudima pravi humani, ljudski put.

Kao papa, vjeran Kristovu Duhu širinom svoje ljubavi zahvaćao je cijeli svijet, zalagao se za mir, ekumenizam i međureligijski dijalog, pokazujući što sve ljude povezuje i kako prevladati granice netrpeljivosti i neprijateljstva. Istodobno je upozoravao da nije sve dobro što se čini da je dobro. Opredijelio se za kulturu života, hrabro se suprotstavljajući kulturi smrti, pa i onda kada ju je zapadna civilizacija šutke ili deklarativno branila. Odabire sve ono što je novo i dobro. Odbacuje sve ono što je novo, a nije dobro. Ne opredjeljuje se ni za progresizam ni za konzervativizam. Opredjeljuje se za Isusa Krista. Njemu je služio čitavim bićem. Papa Ivan Pavao II. velik je i sve što je činio veliko je zato što je slijedio Isusa Krista, što je vjerno prenosio njegovu nauku i ljubav prema svim ljudima bez razlike.

I danas se u našoj Domovini ponavljaju njegove riječi i govori za vrijeme triju pohoda Hrvatskoj . Analizira se, zbraja, komentira – što nam je Papa pokušavao poručiti u riječima: Hrvati, ne bojte se! Vi ste Božji i ništa vam se neće dogoditi, nećete ništa izgubiti, samo možete dobiti, ako budete velikodušni i milosrdni, ako se okrenete susjedima i kažete – molimo za vas! Vjerujemo li da iskrena molitva može donijeti čudo kakvo nam je svjedočio papa Ivan Pavao II.? Jesmo li spremni na takvu “avanturu” duha? Papa je takva razmišljanja učinio mogućim… Ivan Pavao II. je iz svega je uvijek izvlačio dobro, i u svemu vidio živoga Boga i stvarnost koja nam je od Njega darovana… Njegova misao i argumentacije su i jednostavne i duboke, jasne i složene, ali uvijek izviru i uviru u Boga i Njegova otajstva. Papa je bio vrlo temeljit i uvjerljiv mislilac, koji nikada nije gubio iz vida da prije svega mora biti glasnik nade, navjestitelj evanđelja, pod Kristovim križem, u svjetlu Vazmena otajstva – apostol i vjerni Marijin sin, čije majčinstvo nikada nije propuštao istaknuti…

Neka ovih nekoliko misli o bl. Ivanu Pavlu II., nakon sedam godina kako ga fizički nema među nama, budu uzvrat „ljubavi na prepoznatu ljubav“, neka budu hvala Njemu koji nam je bio duhovno nadahnuće, radost za sve „evanđeosko“ kojim je pogađao srce svijeta! Hvala ti, bl. Ivane Pavle što s Neba gledaš i blagoslivljaš našu novu župu koja nosi tvoje ime i čiji si zaštitnik… Pomozi nam širiti neumorno milosrdnu ljubav Kristovu, izvor istinskoga mira za čovjeka, obitelj i cijeli svijet.. Hvala ti što nam i danas urezuješ u srca Kristove riječi: “Sin Božji nije došao na svijet da sudi svijetu, nego da ga spasi” (usp. Iv 3,17).