Dragi moji, u djetinjstvu su me zvali Lolek, kasnije su me poznavali kao Karola Wojtylu, ali najveći broj ljudi zna me kao Ivana Pavla II. U mladosti sam bio pjesnik, glumio u kazalištu, aktivno se bavio sportom, planinario, skijao, a kao papa višekratno sam prošao doslovno čitav svijet. Pod stare dane došle su različite bolesti, atentator me pokušao ubiti, a sada sam oronuli starac prignut zemlji pod teretom godina, bolesti, ali i službe koju obnašam.

Što bih ja mogao reći na temu: ‘Gospodin Isus i ja’? Puno i ništa, ovisi s koje strane gledam. Puno toga bih imao za reći jer mi je čitav život prošao u želji da susretnem Uskrsloga, tražio sam Ga i nastojao prepoznati u različitim zgodama i nezgodama svojega života. No, s druge strane, mislite li da je lako govoriti o Isusu, pogotovo ako čovjek ne želi iznositi neko teoretsko znanje i naučene spoznaje, nego izreći živo svjedočanstvo vjere?! Ne, to nije nimalo lako jer uvijek nam nedostaje riječi. Čovjek jednostavno počne zamuckivati kada treba izreći proživljeno iskustvo s Bogom, jer naš je ljudski rječnik slab i nedostatan za takvu vrstu iskustva.

Mnogi misle da je papa čovjek koji nema problema s vjerom, odnosno da su mu sve stvari vezane uz Boga i vjeru potpuno jasne, da valjda ima čak neku vrstu izravne telefonske linije s Bogom i zna odgovore na sva pitanja. Potpuno pogrešno! I papa je samo čovjek koji poput svakog drugog ljudskog bića traga za Bogom i želi Ga susresti u svom svakodnevnom životu, da bi onda o Njemu mogao nešto progovoriti i drugima. Zato sam jednom, predvodeći misu na Sinaju u Svetoj zemlji, svoju propovijed započeo za mnoge potpuno neočekivano: ‘O ti, nepoznati Bože…’

Nije lako biti papa. Koliko puta sam se u svome pontifikatu sjetio svetoga Petra, njegova junačenja pred Isusom i potom brzog zatajenja. Pijetlov pjev i meni odzvanja u ušima, podsjećajući me na to da sam samo slab čovjek i da trebam biti svjestan da sâm ne mogu učiniti ništa, nego izvor svoje snage uvijek moram tražiti u Bogu. Junačenje pred Gospodinom nije pomoglo ni Petru niti bilo kome drugome.

Nerijetko se sjetim i Kristovog obećanja ‘Ti si Petar – stijena na kojoj ću sagraditi svoju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati’. Crkva ne opstoji po nama svećenicima, pa niti po papi, nego isključivo po snazi Kristova Duha koji ju vodi i nadahnjuje da u svakom vremenu i na svakom prostoru bude sposobna ispuniti poslanje svoga božanskog Učitelja.

Ako me pitate za najupečatljivije životno iskustvo vjere u Isusa Krista, onda ću vam reći da je to ljudska patnja. Čitav moj život – na ovaj ili onaj način – prožet je patnjom. Kao dijete ostao sam bez majke, a ubrzo i bez brata; otac je umro u najtežim godinama Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme nacističke okupacije moje Poljske nagledao sam se tolikih strahota, a potom su došle komunističke strahote. Obilazeći svijet kao papa, susreo sam toliko bijede, siromaštva, izrabljivanja, nepravde, da sam se često pitao kakav je to svijet u kojem živimo. Tobože civilizirani svijet, svijet naprednih ideja i proklamiranih ljudskih prava, a nikada u povijesti čovječanstva nije bilo više jadnih i obespravljenih, onih koji umiru od gladi.

U svim tim jadnim patnicima susrećem i prepoznajem Isusa patnika. Krista Gospodina koji ne daje nikakve teoretske teoreme o patnji, nego u svakom tom ispaćenom čovjeku i sâm pati. To je naš Bog: suosjećajan, dirnut našim patnjama i mukama, Bog koji ne stoji po strani, nego se Onsâmpretvara u Šimuna Cirenca i Veroniku.

Posebno iskustvo Božje blizine doživljavam ovih posljednjih godina svojega života, kada me shrvala moja vlastita patnja. Godine i bolest koja me shrvala i istrošila sve moje fizičke snage. Ali nije učinila i da klonem duhom. Ne, to ne. To mi ne dopušta snaga vjere koja me povezuje s raspetim Kristom. Kada u ruke uzmem križ, osjećam milost koja kroz njega struji u moje izmučeno tijelo. Tako snažno osjećam istinitost onoga što je izrekao apostol Pavao, da se svojim mukama ugrađujemo i nadopunjavamo Kristove muke za spas svijeta.

Osjećam da se moje ovozemno putovanje bliži kraju. Približava se nedjelja Božjega milosrđa. U to Božje milosrđe vjerujem čitav život, osjećam ga tako snažno prisutnog u mome malom, krhkom životu i sretan sam što se poslužilo mojim skromnim silama da pokaže svoju blizinu tolikim patnicima diljem svijeta. Božjem milosrđu sigurno i pouzdano predajem svoj život, zahvalan što sam ga mogao proživjeti kao iskreni Bogotražitelj. Vrijeme je da krenem u Očevu kuću na nebesima.
A sve vas preporučam i izručujem Božjemu milosrđu. Ne bojte se niti za svoju osobnu budućnost, ne bojte se za budućnost svijeta i ljudskoga roda. Božje milosrđe uvijek je pronalazilo nova rješenja za čovjekovu dobrobit. Pronaći će ih i u ovom našem vremenu.

Dragi moji, do viđenja u vječnosti Božjega milosrđa!

Vaš Ivan Pavao II.

Autor: vlč. Robert Šreter  [1.5.2011.]