U ožujku 2005. godine mala grupa redovnica iz cistercitskog samostana Valserena u Toskani preselila se u Aleppo, Siriju, kako bi osnovala novu redovničku zajednicu. Za ovaj ih je pothvat inspiriralo sedam redovnika iz Tibhirinea, Alžir, koji su 1997. umrli mučeničkom smrću. Sestre su željele slijediti primjer ovih muškaraca koji su život potpuno posvetili Bogu i svojim dragim susjedima Alžircima, kršćanima i muslimanima. Misao vodilja sestara je ulomak iz Biblije: „Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.” (Iv 10, 16) Izgradile su samostan u selu Azeir, na vrhu brijega, daleko od velikih gradova. Samostan služi izoliranim kršćanskim zajednicama, smješten je na području koje je pretežno muslimansko ali ima dugu kršćansku tradiciju.

Ove redovnice otkrivaju pravu sliku o burnim događajima u Siriji, o čemu je pisano na njihovoj web-stranici i u talijanskom katoličkom dnevniku Avvenire. U nastavku donosimo prijevod pisma od 29. kolovoza, u kojem sestre zabrinuto iščekuju odluku predsjednika Obame o akciji koju bi SAD trebao poduzeti protiv Sirije.

“Danas nemamo riječi osim onih iz Psalama koje ove dane liturgijska molitva stavlja na naše usne: ‘Ukroti neman u trsci, stado bikova s teladi naroda! Neka se prostru pred tobom sa srebrnim žezlima: rasprši narode koji se ratu vesele! … Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane… Poslušaj, Bože, moje žalbe glas; od strašna dušmanina život mi čuvaj! Štiti me od mnoštva opakih, sakrij od bjesnila zlotvora koji bruse jezike k’o mačeve, otrovne riječi izbacuju kao strijele, da iz potaje rane nedužna, da ga rane iznenada ne bojeć’ se ničega. Spremni su na djelo pakosno, snuju kako će kradom zamke staviti i govore: “Tko će nas vidjeti?” Snuju zlodjela, smišljene osnove kriju: pamet i srce čovječje bezdan su duboki… Slavite Boga moga s bubnjevima, Gospodinu pjevajte s cimbalima, psalam i pohvalu izvijajte mu u čast, veličajte i zazivajte Ime njegovo! …  Jer Gospod Bog što dokončava ratove!… Velik si i slavan, Gospode! U sili divan i nepobjediv!’

Promatramo ljude oko sebe, naše radnike koji su kao pod suspenzijom, zatečeni: “Odlučili su nas napasti.” Danas smo išle u Tartous… Osjećale smo bijes, nemoć, nesposobnost da pronađemo smisao svemu ovome: ljudima koji se trude raditi i normalno živjeti. Vidjele smo poljoprivrednike kako zalijevaju svoju zemlju, roditelje kako kupuju bilježnice za nastavu koja samo što nije počela, bezbrižnu djecu kako traže igračku ili sladoled… Vidjele smo siromašne, mnogo njih, kako pokušavaju skupiti nekoliko novčića. Ulice su pune izbjeglica koje su došle iz svih krajeva Sirije u jedino područje koje je još uvijek relativno podnošljivo za život… Vidjele smo ljepotu tih brežuljaka, osmijehe na licima ljudi, dobroćudni pogled dječaka koji kreće u vojsku i daje nam par kikirikija iz svoga džepa, kao uspomenu na druženje… i onda se sjetiš da su nas odlučili bombardirati sutra… Tek tako. Jer “vrijeme je da se nešto poduzme”, kako su to već formulirali u svojim izjavama važni ljudi, koji će sutra ispijati čaj i gledati TV da vide koliko je učinkovita bila njihova humanitarna intervencija… Hoćemo li zbog njih sutra morati udisati otrovne plinove iz vojnih skladišta koje će napasti? Ljudi naprežu oči i uši ispred televizora: svi čekaju Obaminu riječ! Obaminu riječ? Hoće li nam dobitnik Nobelove nagrade za mir izreći riječ RAT? Unatoč svoj pravdi, zdravom razumu, milosrđu, poniznosti, mudrosti?

Papa se oglasio, patrijarsi i biskupi su se oglasili, nebrojeni svjedoci su se oglasili, analitičari i ljudi s iskustvom su se oglasili, čak i protivnici režima… A ipak, svi samo čekamo jednu riječ velikog Obame? Da nije on, bio bi netko drugi. Nije on taj koji je ‘velik’, zlo je to koje ovih dana doista djeluje.
Problem je u tome što je postalo prelako predstaviti laž kao plemenitu gestu, nemilosrdan osobni interes kao želju za pravdom, potrebu za dokazivanjem (jakosti) i vladanjem kao ‘moralnu odgovornost djelovanja’…

I unatoč svoj globalizaciji i izvorima informacija, čini se da ništa nije sigurno. Čini se da ne postoji komadić istine… Zapravo, oni ne žele da postoji imalo istine; dok u biti istina postoji, i iskreni ljudi mogli bi je pronaći da je uistinu zajednički traže, i da ih nisu spriječili oni koji su u službi drugačijih interesa.

Nešto nije u redu i to je vrlo ozbiljna stvar… zbog posljedica koje će ostaviti na živote čitave populacije… to je u krvi koja prekriva naše ulice, naše oči, naša srca.

Ipak, kakva je više korist od riječi? Sve je uništeno: narod je uništen, generacije mladih ljudi su istrijebljene, djeca odrastaju s oružjem u rukama,žene ostaju same i postaju meta različitih vrsta nasilja… obitelji, tradicije, domovi, vjerske ustanove, spomenici koji čuvaju povijest a timei naslijeđe ljudi – sve je uništeno… Kao kršćani možemo barem sve ovo predati Božjoj milosti, sjediniti s Kristovom krvlju, koja otkupljuje svijet u svima koji trpe.

Oni pokušavaju ubiti nadu, zato je moramo svim silama sačuvati. Od onih koji doista imaju srce za Siriju (za čovječanstvo, za istinu…) tražimo molitvu… velikodušnu, iskrenu, hrabru molitvu.

Sestre trapistkinje iz Azeira, Sirija

29. kolovoza 2013.”

Izvor: www.catholicworldreport.com