Da, to bijaše jedan život koji je zračio sjajem i ljubavlju; život pun kreposti i zasluga; život pun Boga!

On ga je mnogim poniženjima, postom – trpljenjem, molitvom i žrtvom spremao za najvelebnije djelo u povijesti Svijeta: za duhovno-moralnu obnovu čovječanstva!Po Franji je Svijet ponovno vraćen Bogu! Bog je podigao Franju, skupa sa Klarom, koju mu je stavio uz bok kao novu Evu uz drugoga Adama, da prodahne ljubavlju svijet ogrezao u materijalnosti i opačinama, da ga spasi evanđeoskim duhom kroz Franjino i Klarino žrtveno biće, da mu vrati i probudi uzvišene ideale čovječnosti-humanosti; da snagu i žar ljubavi unese u limfe čovječanstva, da taj svijet živi za Onoga koji mu je darovao život.

Kroz jaslice Betlehema, kroz križ Kalvarije i hostiju Euharistije slijevala se Božja milosrdna ljubav na čovjeka – preko Franje, da ga spasi i otkupi, da ga preporodi i oplemeni; da mu daruje vječno blaženstvo.

Franjo bijaše živa slika Krista Raspetoga. U svakom se kršćaninu mora obnoviti život i umiranje Kristovo, jer smo u smrt Njegovu suukopani, kako bismo bili dionici i Njegova Uskrsnuća.

Upravo je pred svoju smrt Franjo dosegao puninu savršenosti – suobličenja Kristovu liku – patničkom. Nije nosio samo rane na tijelu, nego još više na svojoj duši – motreći prividni rasap svoga djela… Da, tada je došao s Kristovim ranama Sv. Damjanu, sestri Klari – da otpočine, ali – na križu! I kao što se Krist, vraćajući se umoran iz Jeruzalema, gdje su ga ranjavali mnogi pogledi mržnje farizeja, sklanajo pod sklonište Betanije, tako je i Franjo dolazio u zatišje Sv. Damjana, gdje se osnaživao na unutarnjim vrelima molitve i nalazio utjehu.

Ali, kada je – preobražen patnjom – izdahnuo, brat Jakov iz Asiza vidio je “kako se presveta očeva duša ravno uzdiže u nebesa iznad mnogih vođa. Izgledala je poput zvijezde i na neki način imala mjesečevu neizmjernost; zadržala je sjaj sunca, a bila je nošena svijtlim oblakom ( T. Čelanski, Životopis sv. Franje).

Sam Bog je potvrdio sličnost Franje sa svojim Sinom. Nakon preminuća “ukazao se slavni otac odjeven u grimiznu dalmatiku, a slijedilo ga je bezbrojno mnoštvo ljudi. Bio je to istovremeno i lik Kristov i lik Franjin” (Ibidem).

Da, Franjo je to bio – drugi Krist.

A nekad tako poniženi, izrugivani i prezreni… Nekada je sanjao u mladosti za dvorcem, a nakon smrti podignuta mu je velebna katedrala, izraz ushita, krasote i sjaja njegove duše. On, Siromah vrši preporod Svijeta – po snazi ljubavi, po Božjemu životu u sebi. I Gemelli spominje: “Ova je ljubav nadnaravna snaga sv. Franje, tumač svega njegova života, razvoja franjevačkoga Reda” (Gemelli, Franjevački duh).

Ta je ljubav izvirala iz njegova križa – žrtve, svega raspetoga bića; iz Kristovih rana koje je na sebi i u sebi nosio, iz srca koje se posvema stopilo s Njegovim Presvetim Srcem. Pa stoga nije čudo da je ta ljubav preporađala, oplemenjivala – spasavala.

Da, Bog je htio Franju, kao i Klaru, u vrijeme velikih društvenih procesa i gibanja, u vrijeme kada se otvarao pogled u  nova stoljeća i u nova otkrivenja… Htio ih je da preporode svijet duhom svoje ljubavi; htio je da preko njihova srca baci velika svjetla u daljine…

Kao što su visoke klisure, iz velikoga svjetionika, gdje počivaju posmrtni ostaci Kristofora Kolumba – na obalama Atlantika – reflektor najdalje baca svjetla na pučinu – u  N o v i   s v i j e t.

S. Marija od Presv. Srca