Duše koje napreduju prema savršenosti, utemeljene su u velikoj poniznosti i nikad nisu zadovoljne sa sobom, ništa ne cijene svoje stvari, druge drže mnogo boljima i zaviđaju im svetom zavišću, želeći služiti Bogu kao i oni. Koliko imaju više revnosti i koliko više s ugodnošću rade u svetojponiznosti, toliko više poznaju kako mnogo Bog zaslužuje i koliko malo rade za njega; koliko, dakle, više rade, toliko manje ostaju zadovoljni.

Gonjeni ljubavlju prema Bogu htjeli bi učiniti tako velike stvari za njega, da im se sve što rade čini ništa, i tako su zaokupljeni i obuzeti ovom ljubaznom žurbom, da ne paze na to  što drugi čine ili ne čine, a ako što opaze, ne prestaju misliti da su drugi mnogo bolji od njih. Misleći, dakle, nisko o sebi, također žele da ih i drugi malo cijene. Dapače, ne samo da im je drago kad im se prigovara ili prezire njihove riječi, nego se čude kad ih tko hvali i čini im se veoma neobično da drugi o njima kaže što dobro. Oni uz veliki mir i skromnost imaju veliku želju da budu poučeni u bilo kojoj stvari koja im može biti na korist; sve protivno od onih o kojima smo gore govorili da bi htjeli biti učitelji u svemu, tako da, — kad se čini da bi ih netko htio poučiti u kojoj stvari — odmah mu s ustiju dižu riječ kao da im je već poznata.

Ponizni su, naprotiv, daleko od toga da bi htjeli biti učitelji bilo komu, uvijek su pripravnj uputiti se i proslijediti putem koji je različit od onoga kojim idu, kad im se to zapovijeda, jer se ne uzdaju u se. Raduju se kad su drugi pohvaljeni, i samo im je žao što ne služe Bogu kao i oni. Ne vole govoriti o svojim stvarima, jer tako malo do njih drže da ih se stide očitovati čak i duhovnim učiteljima, te im se čini da ih nije vrijedno niti spominjati. Radije hoće da prostodušno očituju svoje grijehe i pogreške negoli kreposti; i zato su više skloni da otvore svoje srce onima koji manje cijene njihove stvari i njihov duh, a to je vlastitost istinskog, jednostavnog i čistog duha, koji je Bogu veoma mio.

Duh božanske mudrosti, koji stanuje u ovim poniznim dušama, uvijek ih potiče i čini raspoloženim da čuvaju svoje blago u tajnosti, a zlo da otvaraju prema vani. Tu milost Bog daje poniznima skupa s drugim lijepim darovima, a oholima je uskraćuje.

Ponizni će dati krv iz svoga srca za onoga koji služi Bogu, i pomoći će mu, koliko mogu, da mu bolje služe. U nesavršenostima u koje upadaju podnose sami sebe duhovnom poniznošću i blagošću i ljubeznim strahom Božjim, uvijek se uzdajući u njega. Ali napominjem da su malobrojne duše koje sve od početka hodaju tako savršeno, i veoma ih je malo za koje možemo reći da ne padaju u protivne pogreške. Zato Bog one, koje hoće da očisti od svih tih nesavršenosti, uvodi u tamnu noć, da ih unaprijedi.

(sv. Ivan od križa, iz knjige Tamna noć)