U Isusovo vrijeme univerzalnost ljubavi nije bilo nešto po sebi razumljivo. Isus uzima za primjer Samaritanca jer je odnos između Židova i Samaritanaca u ono vrijeme bio sličan današnjem odnosu između Izraelaca i Palestinaca. Isus pojam ‘bližnji’ iz temelja proširuje.

U Lev 19, 18 kaže se: ‘Ljubi bližnjega kao samoga sebe’. Prema Tori bližnji je sunarodnjak a ne stranac ili ne-židov. Bližnji može postati susjed ili stranac. Ali nema ni govora o stvarnoj univerzalnosti, u smislu sveobuhvatne ljubavi. Takvu poruku o sveobuhvatnoj ljubavi donosi Isus. On ne pravi detaljne analize tko bi sve mogao biti naš bližnji, nego jednostavno poziva da postanemo drugima bližnji. Drugačije rečeno: ne pita kada moram ljubiti a kada ne, gdje su postavljene granice i dokle one dopiru. Isus nudi novi način razmišljanja. On kaže: svaki čovjek ima moć biti ili postati drugome bližnji. Ne postoje granice. Sve ovisi samo o tome koliko je srce svakoga pojedinca tankoćutno i pozorno. Tko zapaža tuđu nevolju i spreman je priskočiti u pomoć, taj čovjek ispunja volju Božju i nalazi se na putu koji vodi u život.

Isto tako, odlomak Lk 10 dosta je sličan opisu Posljednjeg suda u Mt 25, 31-46. U oba teksta radi se o svim ljudima, bez razlike, i istodobno samo o jednom jedinom kriteriju (mjerilu) pravednosti, to jest o tome jesam li spreman pomoći onome tko je u nevolji. Samo to i ništa drugo jest ono što je važno.  Sve crkve, svako moljenje i svi sakramenti služe samo jednome, da budemo kadri i voljni drugima postati bližnji.  Kršćani su pozvani da oponašaju ljubav Božju. Isus kaže: tko želi biti sličan Bogu, mora ljubiti kao što Bog ljubi: sveobuhvatno.

O tome ima jedna priča. Jednog dana rabin upita svoje studente: “Kako možete znati da je prošla noć i da sviće dan?” Jedan student odgovori: “Kad jasno možete vidjeti da je životinja koju vidite u daljini lav, a ne leopard.” “Ne”, reče rabin. Drugi student reče: “Kada možete reći da je stablo urodilo smokvama, a ne breskvama!” “Ne”, reče rabin. “Kada pogledate u lice druge osobe i kada vidite da je čovjek ili žena vaša sestra ili brat. Jer sve dok ne budete kadri tako činiti, bez obzira na to o kojemu se vremenu dana radilo, još ste u noći.”

Današnje evanđeosko razmišljanje dotiče temeljno i najosjetljivije pitanje vjere: o mjestu drugoga u vlastitoj vjeri i duhovnosti. Biblijsko-kršćanska vjera je «mistika otvorenih očiju», kako to ističe teolog Johannes Baptist Metz, koja obvezuje na opažanje tuđe patnje. «Nije li ‘kriza Boga’, pita se on, koja stoji na obzorju crkvene krize o kojoj se danas mnogo govori, prouzrokovana također i crkvenom praksom u kojoj se naviješta Bog okrenut leđima prema ljudskoj povijesti patnje?»

Kršćanska duhovnost zato treba biti mjesto snažnog svjedočenja jedinstva između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, jedinstva između humanosti i svetosti. Isus mi prispodobom govori: Ljubav prema Bogu nedjeljiva je od ljubavi prema bližnjemu. I kao što je misterij milosrđa u korijenu Božje ljubavi prema meni, tako moje milosrđe prema drugima mora biti u korijenu moje ljubavi prema drugima. Kao što se Isus za mene pobrinuo, tako od mene traži da se i ja brinem za druge, da budem drugima milosrdan.

Primljeno milosrđe trebam dati drugima. Bog preko mene želi objaviti svoje milosrđe onima koji ga još ne poznaju.

Kad iziđem iz svoje uskogrudnosti, bit ću svjedok Božjega milosrđa. Kolika je snaga moje ljubavi prema Bogu? Ali i prema drugima? Koliko sam spreman biti milosrdni Samarijanac? Isusova riječ izazov je svakome od nas. Sili nas na novi način razmišljanja! A to znači na novo vrednovanje i novi način djelovanja.

Ako prihvatimo Riječ Božju, ako dopustimo da nas se dotakne u dubinama našega bića – tada doživljavamo Boga. Tada imamo iskustvo Boga. Kakav je Bog prema nama – pozvani smo takvi biti prema ljudima.

fra Anđelko Domazet