Dok gledamo s novom radošću kako je dobri papa Franjo u Brazilu okupio tisuće i tisuće vatrenih mladenačkih duša – živu budućnost svijeta, jasno nam je kako važan iskorak Abraham čini jer moli za druge, za Sodomce koji su mu stranci. I poslije, kad sam Bog ustanovi da je Abraham prorok, prvotna će mu zadaća biti da bude molitelj, da bude zagovornik i to za tuđi, gerarski narod. Nije Abraham sebično stao samo na molitvi za sebe i za svoje. Kad Isus poučava o molitvi, ne kaže »Oče moj«, nego »Oče naš«. Kad molim, govorim: nama daj kruh svagdanji, nama oprosti grijehe, nas oslobodi od napasti!

Otkako smo pristupili Europskoj uniji, jače osjećamo da smo dio velike zajednice raznih naroda, ponovno otkrivamo kako smo članovi Crkve koja obuhvaća sav svijet, sve kontinente i kulture. Iznova smo svjesni što znači da je Crkva katolička – sveopća. Kad god pristupamo Kristovu žrtveniku, kad se okupljamo na Euharistiju, i mi smo molitelji koji vape i prose, traže i mole Božje smilovanje i blagoslov za druge. Poput Abrahama molit ćemo kao zagovornici i za one koji su nam daleki i strani – i zato što se ondje nalaze Kristovi vjernici u životnoj opasnosti. Molimo »Oče naš« za Egipat u kojemu je Božji narod proveo četiri stoljeća! Molimo »Oče naš« za Siriju, gdje je Pavao nadomak Damaska doživio povijesni preokret, susrevši svjetlost Kristovu, svjetlo svijeta, svjetlo koje je došlo na svijet.

Isusov je nauk kristalno jasan. Bog ti je prijatelj i otac. Moli Boga kao prijatelj prijatelja, kao dijete svojega roditelja! Onaj ti je prijatelj kojemu smiješ i o ponoći banuti na vrata. Dječica se pouzdaju u oca koji ih je spremio u postelju i skrbi za njihov noćni mir. Sin s povjerenjem traži ribu i jaje. Učenik bez sustezanja traži od Isusa: »Nauči nas moliti«. Ovih je dana zbog maloga princasvijet ponovno osjetio kako je važno dijete koje dolazi na svijet. Ma i čovjeku razbojniku, dijete je svetinja. Baš u ovom pristupu Bogu bit je kršćanske vjere. Pred Isusom, pred ljubavlju Kristova srca odmah se raskrinkava i  rastapa svaki pokret i puka ljudska ideologija koja nije pošla od Kristove blizine s Bogom i nije došla do nje, nego ustrajno širi svoju tiraniju protiv ljudi i protiv Boga. »Sveti se ime tvoje«, a ne moji ljudski idoli, čudni zamišljaji, bolesna mržnja i nasilničko bratoubilaštvo.

Može Abraham zakucati izravno na srce Božje, može pronaći da su i petorica važni, da je i deset pravednika dosta za nov pokušaj. Može on, zato što Bog sam silazi, želi se osobno uvjeriti, želi vidjeti i znati. U središtu kršćanske vjere istina je o Isusu Kristu. Bog Svevišnji po svojemu Sinu, sišao je – baš kako bijaše najavio Abrahamu. Sišao je da kao pravi čovjek ljudskim očima vidi što je s nama. Na vlastitoj koži, iz vlastitoga iskustva zna što je čovjek, dobro zna što je u čovjeku. Maleni, zapostavljeni, pokreću svijet. Tako je u Bibliji, tako smo se zasigurno u životu uvjerili. Tamo gdje reflektori svijetle, tamo gdje se novac vrti tako često život je daleko. Radost i snaga za život drugdje su. Jednom takvom neimenovanom, koji je očito izbliza poznao povijest Ivana Krstitelja, možemo zahvaliti spasonosnu prošnju. On moli, on traži, kuca na sveta vrata Kristova: »Nauči nas moliti«. Na molbu nepoznatoga, koji ostaje u skrovitosti, Isus, Gospodin i Učitelj, izgovara molitvu koja će sve do danas ujedinjavati milijune širom svijeta pred Ocem s neba koji daje Duha.

Nauči nas, Isuse, doći prijatelju s povjerenjem i onda kad to ne odgovara protokolu ovoga svijeta. Nauči nas tražiti kruh, hranu za život naš, za život svijeta – kao što sin traži od oca. Nauči nas, jer ti si Očev Sin. U našem krštenju – s tobom smo ukopani u grob, Otac nas je zajedno s tobom uskrisio na nov život.

Znamo da će u Bibliji vrijeme sudaca biti svojevrsno zlatno doba kad je narod Božji već u obećanoj zemlji, na cilju su, a još nisu, oponašajući druge narode, postavili zemaljskoga kralja na svoje prijestolje. Stoga nam je jasnije s kakvim srcem Abraham gleda na Boga kad ga naziva sucem. Žive su nam slike kako se mladež cijeloga svijeta okuplja oko Pape, svjedoci smo kako kamere cijeloga svijeta znatiželjno vrebaju na novoga britanskoga kraljevića, osjetili smo kako se isti taj naš cijeli svijet više ili manje stresao zbog sveopćega sigurnosnoga prisluškivanja i nadziranja. Stoga snažnije osjećamo širinu Abrahamova pogleda. Kad molimo, onda govorimo sucu svega svijeta. Kao što djeca u zdravoj obitelji spokojno vjeruju u očev pravorijek – što tata kaže, to vrijedi, na to se možeš osloniti – tako i mi uzdižemo pogled Ocu Kralju, ponavljajući: Dođi kraljevstvo tvoje!

Isus, realističan Učitelj, vidi i zna kakvi smo, otvoreno veli: »Vi ste zli«. Ne podržava on nikakvu bludnju starijega ili novoga doba o nadčovjeku i lepršavoj,  nasmiješenoj ljudskoj čovjekoljubivosti. Krvavo smo iskusili da nikako nije dovoljno samo strukture stvarati i forme popravljati, potrebno je obraćenje srca. Zna Učitelj kako lako kajinovski nasjednem mitu o vlastitoj veličini i krivici bližnjega, olako ću proglasiti pobožnošću i onaj opaki neljudski poriv da mač dignem na brata čovjeka. Vidi Učitelj moje farizejsko glumatanje, namještenu vedrinu, razglašavanje ideala, a ispod pukog dojma – jad i praznina!

Kršćansko obraćenje počinje kad s kajanjem priznam sve zmije i škorpione koje sam dao bližnjemu, kad se lupim u grešna prsa jer sam i sam sugrađanin Sodome zbog svakoga prijestupa protiv prve ili šeste, protiv sedme ili osme, ili bilo koje druge Božje zapovijedi

Zna Isus neobrezanost našega tijela. Zna da smo mrtvi zbog korupcije srca. Novi svijet, zajednica različitih naroda u jednoj Europi na zdravim duhovnim temeljima – mogući su. Kristov svijet počinje kad prepoznam i priznam dokument Božjom rukom ispisan o svim mojim dugovima, zadužnicu, utemeljenu na propisima Božjega zakona. Taj je popis izbrisan Kristovom žrtvom, tu je zadužnicu Isus dokinuo – uklonio – svojim križem. Zato zahvalno pristupamo žrtveniku Kristovu. Zato i danas molimo, i tražimo, i kucamo.

p. Niko Bilić