Franjo je Asizu dao vječni pečat, utisnuo svoju osobu u njega… I danas Asiz živi od Franje. Kad se prilazi Asizu s južne strane, na prostranoj ravnici, u podnožju grada izdiže se  bazilika Svete Marije Anđeoske, sagrađena u 16. i 17. stoljeću, s velikim kipom Blažene Djevice Marije…

Kad se stupi u baziliku, negdje na njezinoj sredini otkrit ćemo ono za čime nam srce žudi, gdje je Franjo doista Franjo, gdje je ostavio sebe i svoje srce, gdje je preminuo gol golcat na goloj zemlji. Mala je to crkvica prepuna freski iz povijesti spasenja i Franjina života. Znamenita je to Porciunkula. U toj polutamnoj kapelici sve ima svoj rječnik i jezik, sve svjedoči o onome što je tu Franjo doživljavao i kamo se uvijek iznova navraćao. Tu bijahu njegove Jakovljeve ljestve, tu su anđeli silazili i uzlazili, tu je primao svoje objave. Ta crkvica je mjesto tolikih Franjinih duhovnih iskustava i ozbiljenih snova…

Tu čovjek i nehotice doživljava zahvaćenost, sabranost, tu kao da je stalo vrijeme… Tu je franjevački Betlehem, tu se rodio Red male braće. Odatle su polazili u svijet, tu su se nakon svih odašiljanja vraćali po novu snagu.

Franjo je u toj crkvi čuo glas za vrijeme čitanja misnoga Evanđelja. Sluša Franjo kako Gospodin odašilje apostole bez igdje išta, bez ikakve ljudske sigurnosti. Nakon toga Franjo je samo u zanosu uzviknuo: “To hoću, to želim činiti. To je moja zadaća.” Odložio je sve, obukao običnu haljinu, opasao se pojasom i pošao bosonog svijetom. Govorio je o kraljevstvu Božjem, propovijedao pokoru i obraćenje. Doskora su mu se pridružili prvi drugovi, a kad je broj narastao do apostolskoga broja, tražio je od Pape da smije živjeti životom pokore i obraćenja.

Porciunkula bijaše za Franju mjesto gdje je konačno shvatio smisao Evanđelja, bez ikakve teorije i suvišnih tumačenja. Htio je živjeti Evanđelje doslovce, bez  ostatka i dodataka. Iskusio je kako je Isusova riječ živa sadašnjost, ne mrtva prošlost, ne davno minulo vrijeme. Isusova je riječ upućena upravo danas i ovdje, njemu osobno, u njegov stvarni život. U toj je crkvici primio i sv. Klaru, obukao je u redovničko odijelo te utemeljio red klarisa. Njihova zadaća bijaše da molitvom potpomažu  evangelizacijska nastojanja braće, upravo prema onoj iz  Djela apostolskih, kako se apostoli trebaju posvetiti službi Riječi i molitvi.

Porciunkula je, može se reći, najprije mjesto, a onda i zbiljnost i zgusnutost duha i vjere koja se tako reći utjelovljuje u tvarnim, osjetnim mjestima, vjera koja postaje mjesto u koje se može fizički stupiti… Porciunkula nije samo podsjetnik na davnu povijest jednoga Franje, njegovo obraćenje, njegove kapitule koje je održavao upravo tu u ozračju Gospe Anđeoske, pod njezinim majčinskim plaštem. Ona je trajna nazočnost i poziv…

Ime Porciunkule danas se veže uz tzv. Porciunkulski oprost. Što se pod tim misli? Prema predaji Franjo je zamolio papu Honorija III. da podijeli potpuni oprost od vremenite krivnje i kazne za dosadašnji grješni život svima koji pohode malu crkvu Gospe Anđeoske nakon što ispovjede i okaju svoje grijehe..

Kako nije bilo svima moguće putovati u daleke krajeve, Franjo je izmolio od Pape da siromašni molitelji dobiju iste učinke oprosta kakve bi dobili za hodočašenja u Rimu, Jeruzalemu – ili u maloj Porcunkuli… To mu je i uspjelo: Porciunkulski oprost je oblik pokore ograničen na jedan dan u godini, dan posvete crkve Marije Anđeoske, 2. kolovoza…

Moliti za oprost znači pitati Boga, što mogu učiniti za druge da se drugi spase… Oprost nas upućuje u zajednicu svetih, u tajnu zagovorne molitve, u molitvu kao jedinstvo s Kristom i njegovim Duhom. To je poziv da zajednički tkamo haljinu novoga čovječanstva… Oprost znači stupiti kroz veliku katedralu u malu crkvicu, svoje vlastito srce i tu u tišini svoga srca izlijevati Gospodinu svoje srce i dušu. I priječiti zlu da se širi svijetom..

Zdravo, Ti, kojoj duša gladuje za Bogom!

Zdravo, Ti, slatkoćo, smjelosti, žaru naš…!

Zdravo, Marijo!