Mjesec lipanj obilježen je na osobit način pobožnošću Presvetom Srcu Isusovom. Slaviti Srce Kristovo znači obraćati se prema najdubljem središtu osobe Spasitelja, onom središtu kojega Biblija otkriva upravo u njegovom Srcu, sjedištu ljubavi koja je spasila svijet. Ako već ljudsko srce predstavlja neistraživo otajstvo kojega poznaje samo Bog, koliko je uzvišenije Srce Isusovo u kojemu kuca sam život Riječi!

U njemu, kako poput jeke Svetoga pisma sugeriraju lijepe Litanije Svetoga Srca, nalaze se sva blaga mudrosti i znanja te sva punina božanstva. Da bi spasio čovjeka, žrtvu svoje vlastite neposlušnosti, Bog je htio darovati mu “novo srce”, vjerno njegovoj volji ljubavi (usp. Jer 31,33; Ez 36,26; Ps 50,12).

To srce je Srce Kristovo, remek-djelo Duha Svetoga, koje je počelo kucati u Marijinoj djevičanskoj utrobi i koje je bilo probodeno kopljem na križu, postajući na taj način i za sve neiscrpni izvor vječnoga života. To srce sada je zalog nade za svakoga čovjeka.

Koliko je nužna za suvremeno čovječanstvo poruka koja proistječe iz kontemplacije Svetoga Srca! Odakle bi ono, naime, ako ne iz toga izvora, moglo crpiti zalihe blagosti i oproštenja koje su potrebne za iscjeljivanje oštrih sukoba zbog kojih krvari? Milosrdnom Srcu Isusovom povjerimo na osobit način sve svoje životne nedaće kao i brige i terete cijeloga svijeta…

To Srce koje, prepuno izrugivanja, nikada nije gajilo osjećaje mržnje i osvete, već je tražilo oproštenje za svoje ubojice; to srce pokazuje jedini put za izlazak iz spirale nasilja: put pomirenja duša, uzajamnog razumijevanja i pomirenja.

Uz milosrdno Srce Kristovo častimo i Bezgrešno Srce Presvete Marije, posrednice milosti i spasenja. Njoj se obraćamo s pouzdanjem i zazivamo milosrđe i mir za Crkvu i cijeli svijet.

Niti ja nisam propustio više puta pozvati moju braću u episkopatu, svećenike, redovnike i laike da u vlastitom životu njeguju najispravnije oblike štovanja Srca Kristova. U ovoj godini, posvećenoj Bogu Ocu, sjećam se onoga što sam pisao u enciklici Dives in misericordia: “Čini se da Crkva osobito ispovijeda i štuje Božje milosrđe kada se obraća Kristovu Srcu. Naime, približiti se Kristu u otajstvu njegova Srca omogućuje nam da se zaustavimo na onoj točki – u neku ruku središnjoj, a istodobno i najpristupačnijoj na ljudskoj razini – objave milosrdne ljubavi Oca, koja je bila središnji sadržaj mesijanskog poslanja Sina Čovječjega.” (br. 13). Prigodom blagdana Srca Isusova i u mjesecu lipnju, često sam poticao vjernike da ustraju u prakticiranju toga štovanja, koje “sadrži poruku što je u našim danima od izvanredne aktualnosti” jer “je iz Srca Sina Božjega, umrlog na križu proizašao trajni izvor života koji daje nadu svakom čovjeku.

Iz Srca Krista raspetoga rađa se novo čovječanstvo, od grijeha otkupljeno. Čovjek trećeg tisućljeća treba Srce Kristovo da bi spoznao Boga i da spozna samoga sebe; treba ga da bi izgradio civilizaciju ljubavi” (Insegnamenti, XVII, 1(1994), 1152).  

Ivan Pavao II.