“Ave, verum corpus natum de Maria Virgine!”Prije nekoliko godina slavio sam pedesetu obljetnicu svoga svećeništva. Dar je milosti što mogu danas, na Veliki četvrtak, kad padadvadeset i peta obljetnica moje petrovske službe, ponuditi Crkvi encikliku o Euharistiji. To činim sa srcem prepunim zahvalnosti. Preko pola stoljeća, svaki dan, od onoga 2. studenoga 1946. kad sam slavio svoju prvu misu u kripti Sv. Leonarda u Wawel katedrali u Krakowu, moje oči počivaju na hostiji i kaležu, u kojima su se na neki način “saželi” vrijeme i prostor te u kojima je golgotska drama predstavljena uživo, otkrivajući svoju otajstvenu “istodobnost”. Svaki je dan moja vjera u kruhu i vinu iznova mogla prepoznati božanskog Putnika koji je jednoga dana stao uz bok dvojice učenika iz Emausa kako bi im oči otvorio svjetlu, a srca nadi (usp. Lk 24,13–35).

Dopustite, predraga moja braćo i sestre, da osobnim oduševljenjem, a kao potporu vašoj vjeri, posvjedočim svoju vjeru u Presvetu Euharistiju. “Ave, verum corpus natum de Maria Virgine, / vere passum, immolatum, in cruce pro homine!” Ovdje se nalazi blago Crkve, srce svijeta, zalog ispunjenja za kojim svaki čovjek, makar i nesvjesno, žudi. Otajstvo veliko, koje nas nadvisuje, a zasigurno i kuša sposobnosti našega razuma da ide iznad pojavnosti. Ovdje se naša osjetila varaju – “visus, tactus, gustus in te fallitur”, rečeno je u himnuAdoro te devoto (Klanjam ti se smjerno) – ali samo vjera, ukorijenjena u riječi Kristovoj, po apostolima predana, dostaje nam. Dopustite da poput Petra na koncu euharistijskog govora u Ivanovu Evanđelju, u ime čitave Crkve, u ime svakoga od vas, Kristu ponovim: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68)…

U zoru ovoga trećeg tisućljeća svi smo mi, djeca Crkve, potaknuti da s obnovljenim zanosom hodimo u kršćanskom životu. Kako sam napisao u apostolskom pismu Novo millennio ineunte: “Nije, dakle, riječ o izmišljanju ‘novog programa’. Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u samome Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu živio trojstveni život i s njime preobražavala povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu.” Izvršenje ovoga programa obnovljenoga zanosa u kršćanskom životu događa se po Euharistiji.

Svako zauzimanje za svetost, svako djelo usmjereno ostvarenju poslanja Crkve, svako izvršenje pastoralnih planova mora nužnu snagu crpsti iz euharistijskog Otajstva te se prema njemu usmjeriti kao prema svome vrhuncu. U Euharistiji imamo Isusa, imamo njegovu otkupiteljsku žrtvu, imamo njegovo uskrsnuće, imamo dar Duha Svetoga, imamo klanjanje, poslušnost i ljubav prema Ocu. Ako bismo zanemarili Euharistiju, kako bismo mogli naći lijeka našoj nedostatnosti?

Euharistijsko Otajstvo – žrtva, prisutnost, gozba – ne dopušta umanjenje ni instumentalizaciju. Treba ga živjeti u njegovoj cjelovitosti, bilo u liturgijskom slavlju, bilo u osobnom razgovoru s Isusom tek primljenim u pričesti, bilo u trenucima molitve za vrijeme euharistijskog klanjanja izvan mise. Tada se Crkva čvrsto izgrađuje te izražava ono što ona uistinu jest: jedna, sveta, katolička i apostolska; narod, hram i Božja obitelj; tijelo i zaručnica Kristova, Duhom Svetim oživljena; opći sakrament spasenja i zajedništvo hijerarhijski strukturirano.

Potaknuta ljubavlju, Crkva nastoji sljedećim naraštajima kršćana prenijeti, a da ne izgubi nijedan djelić, vjeru i nauk o euharistijskom Otajstvu. Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se “u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja”.

Uđimo, predraga moja braćo i sestre, u školu svetaca, velikih tumača istinske euharistijske pobožnosti. U njima teologija o Euharistiji poprima sav sjaj življene stvarnosti, postaje “zarazna” te, tako rekuć, “grije naša srca”. Nadasve,slušajmo Presvetu Mariju u kojoj se euharistijsko Otajstvo, više nego u bilo kome drugom, prikazuje kao otajstvo svjetla. Nju promatrajući spoznajemokakvu preobražujuću snagu ima u sebi Euharistija. U njoj vidimo svijet obnovljen u ljubavi. Promatrajući nju uznesenu u nebo dušom i tijelom, vidimo otvoreno “novo nebo” i “novu zemlju” koja će se pokazati našim očima s drugim Kristovim dolaskom. Ovdje na zemlji Euharistija tvori njihov zalog te ih, na neki način, anticipira: “Veni, Domine Iesu!” (Otk 22,20).

U poniznom znaku kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i krv, Krist putuje s nama, kao naša snaga i naša popudbina te nas čini svjedocima nade. Ako pred ovim Otajstvom razum doživljava vlastite granice, srce prosvijetljeno milošću Duha Svetoga jasno naslućuje kako se postaviti, snizujući se u klanjanje te u bezgraničnu ljubav..

Bl. Ivan Pavao II. iz Enciklike  Ecclesia De Eucharistia na Velikičetvrtak, 17. travnja 2003. godine, dvadeset i pete Pontifikata

Da bi uistinu ušli u istinsku preobražujuću snagu eharistijske pobožnosti – uoči svetkovine Tijelova u našoj župi Bl. Ivana Pavla II. u Petrinji bit će 27. 28. i 29. svibnja cjelodnevno klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu kao priprava za blagdan Tijelova, tog gorućeg Ognja ljubavi…

Klanjanje svaki dan traje od 7 h ujutro – do sv. mise u 19 h, a poslije mise slijedi nagovor fra Ante o Sakramentu ljubavi – o Euharistiji… !

Dođimo,  poklonimo se Onom koji kaže da učinimo sve što nam kaže… Ne kolebajmo se, uzdajmo se u Isusovu riječ, koji je kadar pretvoriti kruh i vino u svoje tijelo i svoju krv…