Dj 2. 1-11; Iv 20, 19-23)

U ozračju duboke potištenosti i straha započinje današnje evanđelje. Mali krug Isusovih prijatelja. Zaključali se, zbog straha. Napustila ih je sva hrabrost. Isus je mrtav. Čini se da je sve propalo. Mala, preplašena grupa ljudi koji više ne znaju kako dalje. Neočekivano pojavljuje se Isus posred njih: ‘Mir vama! Primite Duha Svetoga!’ Sve se odjednom mijenja. Strah je iščeznuo i nastala je radost, pouzdanje. Primaju poslanje: ‘Kao što je mene Otac poslao, tako i ja šaljem vas!’ Shvaćaju da svijetu trebaju donijeti Isusovu radosnu vijest. Ni sami ne znaju kako to izvesti, ali započinju. I odjednom neslućena snaga u njima raste. Sada znaju: On je s nama. Kristov duh prati nas i jača. To su Duhovi: Isusov Duh daruje hrabrost, neustrašivost, uklanja strah. Njegov Duh daruje nadu i pouzdanje, pobjeđuje rezignaciju. Njegov Duh daruje vjeru, uklanja osjećaj da je sve uzaludno.

Zar današnje evanđelje ne bi moglo progovoriti i našim strahovima od budućnosti, našoj umornosti, rezignaciji? Ne radi se o jeftinom optimizmu. Uskrsli Krist koji susreće svoje učenikenosi na sebi tragove (rane) okrutnoga mučenja. Ne obećava nam da će nas poštedjeti razočaranja i neuspjeha. Ali obećava da će uvijek s nama biti. Patnja nije prešućena. On obećava svoju blizinu, svoju pomoć, svoga Duha Tješitelja. To je optimizam uskrsle vjere, naučeni optimizam, optimizam širom otvorenih očiju. On nas šalje u svijet pun problema i proturječnosti. Smijemo li se pouzdati u Isusov Duh? Vjerujemo li da Duh Sveti i danas djeluje i pokreće ljude na dobro? Vjerujemo li još u Duha Svetoga?

Slaviti Duhove znači čuti poziv na povjerenje! Biti uvjeren da naš svijet nije predan na milost i nemilost kojekakvih slijepih sila, već je to uvijek Božji svijet u kojemu djeluje Duh Sveti. Slaviti Duhove znači imati povjerenje da se isplati živjeti, boriti, djelovati u ovom svijetu. Slaviti Duhove znači vjerovati da se ipak nešto može učiniti, upaliti svjetiljku, a ne proklinjati tamu.

Poruka Duhova ne može se svesti ‘na počivanje u Duhu’, na sterilne ‘emocionalne izljeve’ tipa: ‘Isuse, volim te!’ Poruka Duhova odlučan je poziv na djelovanje! Djelujemo li nošeni Isusovim Duhom? Kako će svijet sutra izgledati, to se danas odlučuje. Kakav ćemo svijet ostaviti budućim naraštajima? Zauzimamo li se za socijalnu pravednost? Zaustavljamo li se pred prizorima tuđeg stradanja?

Kao kršćani nemamo čarobni štapić koji će riješiti sve probleme. Ali smijemo imati povjerenje da Duh Božji djeluje na zemlji, u ljudima, u svima nama. Ta vjera uključuje i spremnost da prihvatimo poticaje Duha Božjega! Nema razloga za rezignaciju, obeshrabrenost, ali također nema mjesta ni samozadovoljnoj komotnosti i pasivnosti koja sve ostavlja po starom.

Duhovi su rođendan Crkve. No, naša Crkva nije neka atraktivna, mlada žena, nego stara dama. Na njezinu licu prepoznaju se tragovi duge povijesti. Preživjela je mnoge teške povijesne epizode… Današnji odlomak iz Djela apostolskih opisuje kako je Duh Sveti ispunio mladu zajednicu poput oluje, riječ je o pokretu, proboju, napuštanju bojažljivosti, o vatri i strasti… Bilo bi lijepo kada bi se i danas tako nešto dogodilo u Crkvi: oduševljenje, pokretljivost, odlučnost, odvažnost. Himni Duhu Svetom pozivaju na životnost, a ne na uspavanost. Mi smo ti koji držimo Isusovu poruku budnom. Svaki dan imamo priliku unijeti pozitivna iskustva, ‘silu odozgor’ u naš život, u naše kršćanske zajednice. Dopustimo da nas Duh Sveti pokrene! Od nemara za nadahnuća tvoja, oslobodi nas Gospodine!

Anđelko Domazet