Kršćanska je duša u korizmi uvijek osjećala potrebu za šutnjom. Ta šutnja svoj vrhunac doseže u Velikom tjednu, osobito na Veliki petak – spomendan muke i smrti Isusove. Pred nekim tko izriče istinu o sebi pozorna šutnja jedini je ispravni stav. Nije stoga čudno što pred Božjom samoobjavom, koja dosiže svoj vrhunac u muci i smrti Isusa Krista, nastaje šutnja. Evanđelja nam ne donose ni jednu jedinu riječ onih koji su izbliza pratili Isusa u muci. Niti Marija, niti Ivan, niti Veronika… ne govore. Ali niti Isus ne govori mnogo, gotovo ništa. On ne šuti samo pred osuditeljima, već i pred sljedbenicima. I ono malo što Isus govori ne predstavlja pouku, već, rekli bismo, odraz sadržaja njegove šutnje. Isus govori da daruje oprost razbojniku, da daruje Ivana Majci i Majku Ivanu, da se konačno daruje Ocu.

Na Kalvariji, u dubokoj šutnji koju niti podmukle pogrde mučitelja ne mogu omesti, Bog izriče konačnu riječ o sebi i o nama (sud). Ta istina je njegovo krajnje darivanje vidljivo na križu, u Kristu Raspetome. Na Križu postaje jasno da je, onkraj svih riječi koje je Isus izgovorio, u konačnici on sam Riječ pred kojom dolikuje jedino šutnja, šutnja slušanja i posluha: «Otac ìzgovori jedinu riječ, koja bijaše njegov Sin i ona uvijek govori u vječnoj šutnji i u šutnji ju duša ima čuti» (sv. Ivan od Križa).

Tako je raspelo, tihi znak trpeće Riječi, postao najrječitiji kršćanski simbol, simbol najvećega dara i poziv na šutnju slûha i posluha. Raspelo i danas nastavlja biti svjedočanstvo konačnoga darivanja. Zato se kršćanin ponosi Križem (sv. Pavao) i ne stidi se raspela. Snaga njegove šutnje rječitija je od svih protivnih glasova.

Šutnja križa nije samo znak Kristovog darivanja i prostor njegova velikodušnog prihvaćanja, nego i način kršćanske vjernosti. Kršćanin je pozvan u šutljivom trpljenju i strpljivoj šutnji biti dar današnjem svijetu. Ondje gdje navještaj Isusa Krista nailazi na ravnodušnost ili čak na otvorenu pobunu, tiho kršćansko darivanje ostat će posljednje moguće svjedočanstvo. Tiho i bolno kršćansko darivanje predstavlja i posljednju mogućnost obraćenja. Pred njim se razotkrivaju namisli srdaca (usp. Lk 2, 35). Na taj način ono predstavlja i sud svijetu.        

Pomalo nas iznenađuju raspela koja predstavljaju Krista raspetoga u kraljevskome ruhu s krunom na glavi. Kako je moguće patnju i poniženje povezivati s kraljevskim dostojanstvom? No ta raspela zapravo svjedoče duboku istinu Isusova darivanja u milosrdnoj ljubavi. Naime, to darivanje je uzvišeni i slavni čin. Ono je vrhunac objave čovjeku poslanoga Boga i najplemenitiji čin Bogu predanoga Čovjeka – uzvišenje Bogočovjeka, potvrđeno u događaju Uskrsnuća. Pred «kraljevskom vlašću Krista raspetoga» (Predslovlje Muke Kristove) otkriva se svačija istina. Odbijanje toga dara ravno je samo-osudi, jer zapravo znači samovoljno isključivanje iz logike ljubavi. Prihvaćanje toga dara, jednako kao i njegovo daljnje učeničko darivanje, ravno je spasenju i sa sobom već donosi predokus konačne proslave.

Mogli bismo, dakle, reći da je kraljevska tišina Križa svečana melodija Velikoga petka. Za poželjeti je da ona bude ugodna glazba mnogim srcima.

                                                                                  br. Dražen-Marija