Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Nato im Isus kaza ovu prispodobu: I nastavi:

“Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.” “Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.” “Došavši k sebi, reče:

‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’” “Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.”

“A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.’ No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.’”

(Lk 15,1-2.11-32)

Pred nama je jedan od najljepših dijelova Biblije, s meni najdražom rečenicom cijele Biblije: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga” (15,20). Tekst je toliko bogat da ga možemo tek djelomično tumačiti.

Središnja je rečenica prva: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju”. U njoj je, naime, sažeto ono što Isus čini: okuplja ljude s ruba društva, tumači im riječ Božju i oni ga slušaju. To znači da prihvaćaju Božju riječ. A to je bitno. Prispodoba – jer ljudi ne prihvaćaju takvo Isusovo djelovanje – samo tumači ono što Isus čini. Jasno, ona je i određeni most prijateljstva prema njima kojim Isus želi i njima pristupiti, a njima omogućiti da mu se kroz prihvaćanje prispodobe približe i otvore. 

Ona je Isusovo majstorsko nadilaženje njihovih duhovnih predispozicija i stvaranje novih mogućnosti, trajan element Isusove otvorenosti prema svakom čovjeku i nikada zatvorenih vrata.  Situacija s mlađim sinom više je nego tragična. U njemu je sve pobrkano. Tražiti razdiobu imanja dok je otac živ znak je da želi očevu smrt. Otac im je razdijelio imanje. Tako će se jasnije pokazati kao lažna kasnija izjava starijega sina da mu otac nikada ništa nije dao (r. 29). Mlađi sin je u tuđini živio raskošno, lakoumno. To označuje grčki prilog ảsώtωs. No, on je pao na najnižu egzistencijalnu točku dok je čuvao svinje i želio se nasititi onim što su svinje jele. To znači da je njegov život ispod razine životinjskog. Niže se pasti ne može.

Ključni trenutak u njegovu životu Isus izražava riječima: “Došavši k sebi” (r. 17). To je prvi korak obraćenja: shvatiti svu svoju egzistencijalnu situaciju, svu svoju promašenost. To je obraćenje u teoriji, u razumu. To je za čovjeka najteži put. Promijeniti mentalitet, promijeniti način razmišljanja, razmišljati na pravilan način – to je zapravo ono što je sadržaj grčkog pojma za obraćenje: metanoja. Zašto je to najteže? Kad čovjek u životu prođe put kojim je prošao ovaj mladi čovjek iz Isusove prispodobe, tada na kraju toga puta ostaje samo životariti, proklinjati sebe i život, zbog oholosti ne htjeti natrag na pravi put, biti deprimiran sve do problema suicida. Isus će prispodobom pokazati da novi način razmišljanja ne omogućuje čovjekova jadna situacija, ona je samo poticaj, nego nečija ljubav kojoj se može vratiti jer je toliko duboka da neće čovjeka odbaciti ni zbog takve situacije. U ovom slučaj: to je očeva ljubav.Drugi korak obraćenja je praktični: “Usta i pođe svom ocu” (r. 20).

Praksa je lakši dio. Ona se može dogoditi samo onda ako čovjek pravilno razmišlja. Bez pravilnog razmišljanja nema ispravne prakse. Ako se u nama ne dogodi metanoja – kako ćemo vjeru živjeti? Samo silom zakona – a to ne vrijedi. U ovoj kratkoj rečenici Isus pokazuje vrlo precizno kome se to mladi čovjek okrenuo i kamo je pošao: okrenuo se i pošao prema ocu. Pošao je tamo gdje je pukla životna veza, pošao tamo od koga se otkinuo. Pokazalo se da je otac bio nemoćan spriječiti sinovljev odlazak. Jer u pitanju je nešto najsvetije u čovjeka, a to je sloboda. Sloboda i ljubav vezala je ocu ruke da sina spriječi u odlasku. No, u drugom sinovljevom koraku u procesu obraćenja, ta sloboda i ljubav daruje se opet ocu. I sada dolazimo do najvažnije rečenice teksta (a po meni i cijele Biblije): “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga” (r. 20b). Prva stvar koju otkrivamo jest udaljenost sina od oca. Nije to udaljenost u kilometrima, nego egzistencijalna udaljenost. To je ona najteža udaljenost koja nas boli kad to doživimo u susretu s ljudima, bilo da smo mi prema njima sagriješili ili oni prema nama. Za mnoge, nažalost, te udaljenosti postaju nepremostive. U našim međuljudskim odnosima dug je i težak put povratka. A ovdje?

“Njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga”. U takvom duhovnom stanju udaljenosti sina od oca, sve čini otac. Čak mu otac ne dopušta da do kraja izrazi svoje kajanje, otac ne dopušta da mu se sin toliko ponizi!

Za oca je bitno ovo sada, a ne ono što je prije bilo! Koje li poruke!

I opet otac stupa u akciju i govori: “Brzo iznesite haljinu najljepšu /prvotnu/ i obucite ga!

Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge” (r.22)!

Zapovijed se odnosi najprije na ono što se tiče sina. Prva stvar je obući sina. Nije to najljepša haljina, kako kaže naš prijevod, nego prvotna (tako nam govori grčki tekst: prώten). To znači da otac sina doživljava i gleda u onom njegovom prvom dostojanstvu koje je imao prije nego je otišao od kuće. Otac ne pamti nikakvo zlo. Stavljanje prstena na ruku znači da ovaj sin – iako je svoje potratio (r. 13) – postaje ponovno baštinik. A stavljanje sandala na noge označuje da nije rob, izriče se sinovljevo dostojanstvo. Zatim slijedi gozba kao znak najdublje blizine, prijateljstva i ljubavi! Neshvatljivo je da otac nešto takvo čini!Ono što njega u svemu ovome motivira jest upravo sin. On to izražava riječima:sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se (r. 24). Ocu je stalo do sina, a ne do principa i pravila ponašanja. Stalo mu je do osobe, a ne do zakona! U središtu je čovjek, takav kakav jest. Sve drugo je manje važno. Tu je vrhunac Isusove objave i shvaćanje čovjeka. On će to radikalno živjeti. Prava drama nastaje na kraju ovoga evanđelja. To je povratak starijega sina.

Ne iz daleka, ne iz lošeg, ispraznog načina života, nego iz njegove punine, iz rada, iz vršenja volje očeve. Pokazalo se da je njemu stalo do pravila ponašanja preko kojih se ne može prijeći i koja se moraju poštivati bez obzira o kome se radi. On brata više ne doživljava kao brata, nego to je samo očev sin. On se distancira od njega i nema šanse s njim dijeliti radost zajedništva gozbe. I ovdje otac izlazi ususret. Stalo mu je i do ovoga sina koji unosi nered u obiteljsko zajedništvo. Izlazi pred njega i traži da prihvati brata s istim argumentima s kojima ga otac prihvaća kao sina.

No, Isus pokazuje da je prava drama upravo u odnosu koji ima prema ocu: nije to odnos povjerenja nego služenja, nije to odnos slobode nego ropstva. U pogrešnom shvaćanju oca dolazi do pogrešnog načina služenja, dolazi do otuđenja i nevjere. Da bi se to potvrdilo, stariji se sin služi i lažima protiv oca:nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim (r. 29). No, Isus pokazuje da je očeva logika ipak drugačija: sve moje – tvoje je (r. 31).

Isus ne donosi neki lijepi završetak. Sve je otvoreno. Osobito što se tiče starijeg brata-sina. U ovoj prispodobi sasvim se jasno očituju uloge. Otac – to je zapravo sam Bog koji kroz Isusovo djelovanje očituje svoju ljubav, a to je vidljivo iz prve rečenice ovoga evanđelja. Upravo je Božja ljubav mjesto na kojem se mogu naći grešnici i otpočeti novu budućnost.

Mlađi sin – to su zapravo carinici i grešnici koji su zbog Isusova pristupa prema njima doživjeli koliko ih Bog Otac ljubi. Isusova ih je ljubav oslobodila i osposobila za nove iskorake života, za povratak Očevoj ljubavi.

Stariji sin – to su farizeji i pismoznanci koji su sebe smatrali profesionalcima u dobroti i vršenju Božjega zakona, to su oni koji misle da nikada ništa nisu prekršili, pa ipak – toliko je opterećenja u njima. Isus nam prispodobom želi pokazati koliko nam je svima potrebno obraćenje na dvije razine: u odnosu prema Bogu, ali i u odnosu prema ljudima. Ova nas prispodoba svojom silinom poziva da sebe provjerimo, da se otkrijemo: bilo u jednom ili drugom sinu, ali i u očevom odnosu prema ljudima. Kao što nam to pokazuje primjer mlađega sina, najbitnije je vjerovati u ljubav Oca nebeskoga prema nama. Upravo to čovjeka pokreće na put obraćenja i novoga života!

fra Ivan