Svijećnica, Kandelora, Marijino očišćenje, Prikazanje Gospodinovo u Hramu, blagdan Susreta – tim imenima se naziva današnji blagdan.

Zbog Josipa i Marije koji nose dijete Isusa u Hram – blagdan je ovo majki i očeva; zbog pobožnih staraca Šimuna i Ane – blagdan je ovo djedova i baka.

Roditelji donose dijete Isusa u Hram da bude iniciran u židovsku vjeru. Ne čekaju punoljetnost djeteta kako bi se samo odlučilo da li to želi. Odgovor je to svima koji se pitaju ima li smisla krstiti malu djecu, ili treba sačekati njihovu punoljetnost i dati im da sami odluče. Ono što smatraju bitnim za život – roditelji svom djetetu ne smiju uskratiti.

Josip i Marija prikazuju Isusa u Hramu. Prikazuju Bogu ono najdraže što su od njega primili. Darom se osjećamo obdarenima sve dok dar doživljavamo darom. Blagoslov dara je u svijesti njegove potpune nezasluženosti. A iz osjećaja obdarenosti rađa se radost, zahvalnost i velikodušnost. Živjeti s darom znači neprestano izlaziti iz samoga sebe; biti svjestan da bogatstvo mog života nije tek u meni, već mi dolazi i od drugih. Ako se na dar naviknemo, počnemo ga doživljavati svojinom koja nam po prirodi stvari pripada – dar više nema snagu da išta dobro od nas učini. Sahne, i počinje pothranjivati naš egoizam. Postajemo bešćutni, nezahvalni, nezasitni. Postajemo bačva bez dna. Koliko god darova primili, oni ne mogu proizvesti učinke. Dar, da bi bio vitalan – mora biti čuvan. A čuva se tako da se prikazuje. Bogu se daje na raspolaganje ono što smo besplatno primili. Ne identificirajući se s darom, već s Darovateljem. U trajnoj zahvalnosti, i spremnosti da dar bude od nas povučen. Tek dajući slobodu daru on nas obdaruje.

U Hramu je zacijelo bilo mnoštvo svijeta. Ali samo Šimun i Ana u djetetu prepoznaju Boga. Od kud im tako oštro oko? Kakvi to trebamo biti za ne previdjeti Boga u gužvi života? Sve piše, pročitajmo: Šimun bijaše pravedan, bogobojazan, iščekivaše Utjehu, Duh Sveti bijaše na njemu. Ana nije napuštala Hrama, postila je, u molitvama danju i noću služila Bogu.

Starac Šimun nakon što je susreo Isusa kaže da sad može umrijet. «Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru… jer vidješe oči moje Spasenje tvoje.» Čitav život je iščekivao taj dan. Do u duboku starost nije se umorio čekajući. Oslijepio od čekanja, ali čekao je. Živio od nade da će susresti svjetlo, slavu i spasenje. Za koji tren ti živiš? Koji je to doživljaj koji kad se dogodi ćeš reći: sad mogu umrijet. Imaš li ga već? U priči s jedinim studentom glazbene akademije, spomenuli smo i Berlinsku filharmoniju. A on da mi dočara o čemu se radi, kaže: «Kad bih tamo došao svirati, poslije toga mogu umrijet.»

Šimun prima dijete Isusa u naručje, i zahvaća ga zanos, Duh ga obuhvaća, prorokuje. Dijete u naručju mijenja naš život. Radost i blaženstvo njegova lica naš život ozaruje. Grubosti života, tvrdoći srdaca – samo nježnost dječja može biti lijekom. Primi dijete u naručje i postani čovjek. Primi dijete Isusa, i osjeti svjetlo, slavu i spasenje. Pričesti se.

Blagdan je ovo susreta starosti i mladosti. Dostojanstvo starosti nije tek u nabranim godinama i u sijedim vlasima – već u prepoznavanju ispunjenja obećanja u mladima. Šimun i Ana u djetetu nisu gledali «balavca» i njegove uprljane pelene – već Utjehu i budućnost. Godine naše, i naš život svoj smisao imaju po tom koliko smo kadri diviti se idealima mladih. Mladost je vječnost u vremenitosti. Duh Sveti svijet po njima mijenja. Koliko su naše oči u njih uprte, i koliko umijemo razabrati u njima kreativnost Božju, novost njegove poruke – toliko smo i svjedoci Boga koji trajno obnavlja lice zemlje.

Na današnji dan kršćani u crkvi blagoslivljaju svijeće, čuvaju ih za trenutak svoje smrti, kako bi kroz mrak i nepoznanicu smrti ušli u svjetlo j sigurnost života.

No, još važnije je pokraj materijalne svijeće upaliti svijeću u srcu, povjerovati Isusu iz Nazareta, početi čitati njegovu riječ i moliti se njemu, razgovarati s njime, postati mu prijatelj, te tako postati svjetlo neuništivo koje će druge paliti, voditi u život, koje će naše društvo činiti humanijim. Ništa ne trebamo danas toliko koliko milijune svijeća upaljenih na Isusu iz Nazareta, ljudi koji vjeruju, koji se ne boje i koji znaju da je život neuništiv, te da je čovjek najsretniji kad je s Bogom.