422“A kada dodje punina vremena, odasla Bog Sina svoga, rođena od žene, pokorna zakonu, da iskupi one koji bijahu pod zakonom, da primimo posinastvo” (Gal 4,4-5).

Evo Radosne vijesti o “Isusu Kristu Sinu Božjemu” (Mk1,1): Bog je pohodio svoj narod[1], ispunio obećanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu[2]; i nadmašio je svako očekivanje: poslao je svoga “ljubljenog Sina” (Mk 1,11).

423 Mi vjerujemo i ispovijedamo da Isus iz Nazareta, rođen kao Židov od izraelske kćeri, u Betlehemu, u vrijeme kralja Heroda Velikoga i cara Cezara Augusta, po zanimanju drvodjelja, umro na križu razapet u Jeruzalemu, pod upraviteljem Poncijem Pilatom, za vladanja cara Tiberija, jest vječni Sin Božji postao čovjekom, koji je “od Boga izišao” (Iv 13,3), “sišao s neba” (Iv 3,13; 6,33) i “došao u tijelu” (1 Iv 4,2); doista “Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine (…) Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost” (Iv 1,14.16).

424 Potaknuti milošću Duha Svetoga i privučeni od Oca, mi, o Isusu, vjerujemo i ispovijedamo: “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Na stijeni te vjere, ispovjeđene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu[3].

„Navješćivati… neistraživo Kristovo bogatstvo“ (Ef 3,8)

425 Prenosenje kršćanske vjere prije svega je navještaj Isusa Krista, sa svrhom da privodi k vjeri u njega. Već su od početka prvi učenici obuzeti žarkom željom da naviještaju Krista: “Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (Dj 4,20). Oni pozivaju ljude svih vremena da uđu u radost njihova zajedništva s Kristom:

Što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna (1 Iv 1,1-4).

 426 ”U jezgri kateheze stoji bitno jedna osoba: Isus iz Nazareta, “jedinorođenac Očev (…), koji je trpio i umro za nas, a sada, uskrsnuvši, živi zauvijek s nama (…) Katehizirati (…) znaci, otkrivati u Kristovoj osobi potpuni vječni naum Božji (…) Znači tražiti da se shvati značenje Kristovih djela i riječi, znakova što ih je on učinio”[4].Svrha je kateheze: “Uvoditi u zajedništvo (…) s Isusom Kristom: samo nas on može privesti ljubavi Očevoj u Duhu i učiniti da sudjelujemo u životu Presvetoga Trojstva”[5].

 427 ”U katehezi je Krist, utjelovljena Riječ i Sin Božji, onaj kojega naučavamo, a sve drugo je u odnosu prema njemu; (…) samo Krist poučava, dok (svaki) drugi to čini po mjeri u kojoj je njegov glasonoša, dopuštajući Kristu da poučava na njegova usta (…) Svaki bi kateheta trebao na sebe primijeniti otajstvenu riječ Isusovu: `Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla[6]“ (Iv 7,16).

428 Onaj koji je pozvan da “naučava Krista” mora dakle tražiti nadasve onaj dobitak koji je “najizvrsnije spoznanje Isusa Krista”; treba prihvatiti da izgubi sve “da stekne Krista i nađe se u njemu” i da “upozna njega, snagu njegova uskrsnuća, zajedništvo u njegovim patnjama, ne bi li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih” (Fil 3,8-11).

429 Iz te po ljubavi stečene spoznaje Krista rađa se neodoljiva želja naviještati, “evangelizirati”, druge privoditi vjeri u Isusa Krista. U isto vrijeme osjeća se i potreba da se sve bolje upozna ta vjera. U tu svrhu, slijedeći red Vjerovanja, bit će prije svega prikazani glavni Isusovi nazivi: Krist, Sin Božji, Gospodin (članak 2.). Simbol postupno ispovijeda glavne tajne Kristova života: tajnu njegova Utjelovljenja (članak 3.), njegove Pashe (članak 4. i 5.), i konačno njegove proslave (članak 6. i 7.).

Katekizam Katoličke Crkve