Iz apostolskog pisma Ivana Pavla II. Spasonosno trpljenje

(Salvifici Doloris) 11. veljače 1984.

.. Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Za pristup tome pitanju pomaže nam razlikovanje tjelesne i moralne patnje. Razlika se temelji na dvostrukosti ljudskog bića te označuje tjelesnu i duhovnu sastavnicu toga bića kao neposrednog i izravnog subjekta trpljenja. Ukoliko se barem do određenog stupnja mogu istoznačno upotrebljavati riječi „patnja“ i “bol”, tjelesna patnja ostvaruje se kad na bilo koji način „boli tijelo“, a moralna patnja jest “bol duše”.

Riječ je, dakle, o boli duhovne naravi, a ne samo o psihičkoj dimenziji boli koja prati kako moralnu tako i tjelesnu patnju. Širina i mnogolikost moralne patnje doista nije manja od one tjelesne . . .

Krist je ljubavlju pobijedio patnju

18. . .. Krist trpi dragovoljno i trpi nedužan. Svojim trpljenjem sažimlje ono pitanje koje je – bezbroj puta postavljano od ljudi – na tako korjenit način izraženo u Knjizi o Jobu. Krist, međutim, ne samo da donosi to isto pitanje (i to korijenitije jer on nije samo čovjek poput Joba nego je Božji Jedinorođenac) nego donosi i najviše od mogućeg odgovora na to pitanje . . . “Riječ o križu” ispunja konačnom stvarnošću sliku drevnoga proroštva. Mnoga mjesta, mnogi govori za vrijeme Kristova javnog naučavanja svjedoče kako je on od početka pripravio tu patnju koja je volja Očeva za spasenje svijeta. Ipak je odlučni trenutak bila molitva u Getsemaniju. Riječi: “Oče moj! Ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti,” i zatim: “Oče moj, ako nije moguće da me čaša mine, te je ne pijem, budi volja tvoja!” mnogo kazuju. One dokazuju istinu one ljubavi koju Jedinorođenac iskazuje Ocu u svojoj poslušnosti. Istodobno potvrđuju istinitost njegova trpljenja. Riječi Kristove molitve u Getsemaniju dokazuju istinu ljubavi po istini patnje. Te Kristove riječi iskreno potvrđuju ljudsku istinitost najdublje patnje: trpjeti znači podnositi zlo pred kojim čovjeka podilazi jeza, te on kaže “neka me mimoiđe“, baš kao što je to Krist rekao u Getsemaniju…

Nakon riječi u Getsemaniju dolaze one izrečene na Golgoti koje svjedoče o toj, u povijesti svijeta jedinstvenoj, dubini zla u podnošenoj patnji. Kad Krist kaže: “Bože moj, Bože moj, zašto s me napustio?”, njegove riječi nisu samo izraz one napuštenosti koja se više puta oglasila u Starom zavjetu, osobito u Psalmima i napose u Psalmu 22 [21] iz kojeg su te riječi navedene. Može se reći da se riječi o napuštanju rađaju na razini nerazdvojivog jedinstva Sina s Ocem, i to zbog toga što je Otac “svalio na nj bezakonja nas sviju“, prema onome što će sv. Pavao izreći: “Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini.“ Zajedno s tim strašnim teretom, odmjerujući sveukupnost zla u okretanju leđa Bogu, što je sadržano u grijehu, Krist posredstvom božanske dubine sinovskog jedinstva s Ocem, na ljudski neizreciv način doživljava tu patnju koja je rastanak, odbijanje Oca, prekid s Bogom. No upravo po takvoj patnji on izvršava otkupljenje te može izdišući reći: “Svršeno je.”…

24. . . Zar to možda znači da otkupljenje što ga je Krist izvršio nije potpuno? Ne! To samo znači da otkupljenje izvršeno snagom ljubavi koja daje zadovoljštinu, ostaje trajno otvoreno za svaku ljubav koja se očituje u ljudskom trpljenju. U toj dimenziji – u razmjerima ljubavi – otkupljenje koje je već do dna dovršeno, u izvjesnom se smislu trajno dovršava. Krist je djelo otkupljenja izvršio potpuno, sve do kraja, no on ga istodobno nije zatvorio: u toj otkupiteljskoj patnji kojom je izvršeno otkupljenje svijeta, Krist se od početka otvorio i trajno se otvara trajnoj ljudskoj patnji. Doista se čini da Kristovo otkupiteljsko trpljenje po svojoj biti zahtijeva da bude neprestano nadopunjano.

Na taj je način, tako otvoren svakom ljudskom trpljenju, Krist svojim trpljenjem izvršio otkupljenje svijeta. Međutim, istodobno to otkupljenje, iako je potpuno izvršeno Kristovom patnjom, živi i na svoj se način razvija u ljudskoj povijesti. Živi i razvija se kao Tijelo Kristovo koje je Crkva, i u toj protežnosti svako ljudsko trpljenje, snagom sjedinjenja s Kristom u ljubavi, nadopunja Kristovu patnju. Nadopunja je kao što Crkva nadopunja Kristovo otkupiteljsko djelo…