Pitam se, je li dobro i dovoljno što smo na Božić svi osobito sretni zato što smo mi veliki, a Bog je nezahtjevno, malo dijete, koje ćemo rado prihvatiti i unijeti pod svoj krov?

Kao beba, tako je predan i prepušten nama, oslonjen na nas, sve su mu snage uprte u nas. U liku djetinje nemoći dotiče nas dobrota i odlučnost, da barem taj obiteljski dan prođe bez svađa i stiske, grubih ispada, da prešutimo, potisnemo svaku negativnost i zloću. Nadvladamo svu muku svakodnevice, da se darivamo…

A što slijedeći dan…? Zar sreća i ljepota obitelji za samo jedan dan? Zar je Božić tako prolazan? Zar ne ostavlja dubljih tragova do li ispražnjenih bankovnih računa  i povećanih materijalnih dugovanja? Zar su nam duše uvijek iste? Savjesti mirne ?

Došao je Bog u naše štale, u tijela kao štale. Dočekali smo ga kao dvije siromašne životinje, kao vol i magarac, na fizičkoj i psihičkoj razini, uređeni i materijalno maksimalno dotjerani, s vihorima osjećaja i uzbunjenom voljom…, a u svoj je marljivosti izostala dimenzija  inteligencije i duhovnosti iznad životinja… Nismo shvatili zašto je Bog postao čovjekom, zašto ima nebesku Majku i Oca! Nismo shvatili zašto bi čovjek mogao biti kao Bog, a to nije! Zašto su čovjek i Bog  ispunjeni samo u slobodi i ljubavi, a njih za čovjeka nema ?

Kako je to onda Bog stvorio svijet i nas, kad se ne znamo okoristiti svim stvorenim, kad se unatoč svemu i svima, onim bitnim ne znamo poslužiti?

O, da smo barem na pravi način povezani s Bogom i prirodom… da nam tijela barem nisu samo one štale u kojima, osim za Božić, u sve ostale dane žive samo životinje, da se barem sjedine sa zvjezdanim svjetlom povrh nas, s pastirskom jednostavnošću oko nas, s anđeoskom duhovnošću iznad nas…

Kako ostvariti obraćenje, ili koja  sredstva odabrati za promijenjen život, za poboljšan život?

Bezuvjetno nam je potrebna Božja milost, ali to, kako i koliko i kada ćemo je primiti pripada samo Bogu. On o tome odlučuje neovisno od nas. Ali, ono što ne može učiniti bez nas, to je naša odluka, čvrsti stav o našem obraćenju: neću više hraniti se opakim riječima, neću više uzgajati zle i negativne misli, neću određivati i osuđivati, sumnjati i očekivati samo loše. Želim biti zdrava i sretna. Tako, zapravo, prvo mi iniciramo svako dobro odlučujući se za sebe – dobroga – vjerujući da postojimo dobri i čisti, iskreni i sposobni za dobro. Najprije i zauvijek, stvoreni takvima od Boga po čistom duhu od Boga za nas, u nama.

Spoznajmo sebe u osobnom duhovnom doživljaju sebe – kao nekoga kome ništa ne nedostaje, jer smo u nutrini uvijek Božji. Ne gledajmo sebe kako nas gledaju drugi i mi sami, ne mislimo i ne govorimo sami sebi kroz grijehe, boli, pogrješke, krivnje, promašaje, neljubljenost, iskorištenost, odbačenost, prezir, zlo, očaj… U svemu tome nismo pravi mi, to je strašna neprijateljska laž o nama, to je pogibao i mač koji nas želi rastaviti od ljubavi Božje. To je drama u svijetu pogubljenog od Boga, tragedija čovjeka podijeljenog unutar sebe: Mene, razbijene na tvrdim stijenama grijeha zbog čega sam sve skrupuloznija, mene raspršene u nestalnosti koja sam sve nesigurnija, mene bez mene sa ispravnom savjesti, pa sam tako bojažljiva i turobna. I sve te muke nisu trpljenja, to je ništa, prosto, golo ništa. Disfunkcija čovjeka, rastavljanje osobe, razilaženje uma od srca, duše od duha. Smrt. Smrt kršćana.

Ima li još pravog Božića, novog rođenja za nas dok smo na zemlji?

Ima! U nama, u vjeri u Onoga koji me još ljubi i kada ja više ne mogu ništa učiniti, do li vjerovati da me Bog, u duhu koji je mene stvorio, ljubi! Kad se moje tijelo poveže s mojom dušom, a moja duša s mojim čistim duhom stvorenim od Boga za mene, imam sve što mi je potrebno za vrhunski život: od njegove želje da postojim za ostvarenje Njegovog plana, od čiste vjere da mu vjerujem da će baš sve i dobro završiti za mene, do slobode da sam slobodna od drugih i od sebe, a ovisna jedino i samo o Njemu, da sam vrlo lijepa u istini i iskrenosti i da mi sve to nitko i nikada ne može oduzeti, umanjiti ili oslabiti! U mom duhu nitko me ne može zauvijek odijeliti od prave mene, nitko ostaviti trajno povrijeđenu, iskoristiti i odbaciti beživotnu, mrtvu.

U mome tijelu živi i moj duh, i moj Isus koji me sjedinjuje, oživljuje, oblikuje samo na njemu poznat način, dobar za mene. Ja sam njegova svojina, i moja, kada se odlučim da sam darovana i lijepa od Boga.

Sanja