‘Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim bićem izvršavati.’ – uskliknuo je sveti Franjo Asiški kad je početkom 1208. godine u crkvici svete Marije Anđeoske, koju je nedugo prije toga svojim rukama obnovio, čuo evanđeoski ulomak o poslanju: Isusov poticaj učenicima da ne stječu ni zlata, ni novca, da na put ne nose ni torbe, ni dvije haljine, ni obuće, ni štap. Da im sav život bude idući svijetom propovijedati Evanđelje. I da ni za što drugo ne mare. O tome je u svojoj oporuci zapisao: ‘…nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja.’

Evanđeoski ulomak kojega je i prije često imao prilike čuti, tog mu je blagoslovljenog dana neposredno progovorio. I on ga je čuo čitavim bićem. Otada je za njega živjeti značilo čitavim bićem slušati, čitavim bićem živjeti Evanđelje.

Evanđelje je oživjelo u njegovoj duši, u njegovom životu. Prepoznao ga je kao živi Isusov govor, govor njemu osobno upućen. Točnije: govor svakome osobno upućen. Po Evanđelju Isus je išao uz njega, s njim postojano dijelio kruh svoje riječi, kruh svoje prisutnosti. Evanđelje je postalo prostor njegova susretanja, njegova neprekidnog razgovora s Isusom.

Za Franju nije bilo dvojbe: odgovor na svako čovjekovo životno pitanje zapisano je u Evanđelju. Evanđelje je put ugažen kroz sve prostore, kroz sve dane. I koliko god se svijet, čovjekov život mijenjao, koliko god ljudska povijest polazila novim putovima, ništa ne može biti novije od novosti Evanđelja. Evanđelje ne samo da ukazuje na smjer u kojem čovjeku valja ići, Evanđelje mu iz budućnosti svednevice dolazi u susret.

Evanđelje čovjeka i njegov život, njegov svijet sa svih strana obuhvaća. Uistinu, postoji samo jedan put, samo jedan dom, samo jedan govor – i odgovor – dostojan čovjeka: Evanđelje. Ljubav koja se nastanila u nama. I među nama.

I jer je Evanđelje oživjelo u njegovu životu, i sam je život svetog Franje Asiškog oživio. On je postao novi, evanđeoski čovjek. Evanđelje ga je rasteretilo svakog privida, svake ispraznosti. U njemu je preostalo prostora samo za zagrljaj s Isusom. Za zagrljaj u koji stane sav svijet. 

S. L.