Poniznost je dobra u svako vrijeme i one što joj se približe izbavlja iz svake nevolje. Ponizni čovjek pije nauk poput vode, on poput ulja ulazi u njegove misli. Ponizni je čovjek ponižen, no njegovo se srce nalazi u najvećim visinama.

Gdje mu je blago, tamo ide i njegova misao. Oči gledaju u zemlju, no oči njegova uma počivaju u najvećim visinama. Ponizni čovjek promišlja o zakonu svojega srca i od njega prima traženi lijek. Poniznost je zasađena u nutrini poniznoga i tu donosi plodove vjere i ljubavi.

Ponizni se ljudi oblače u Krista kao u lijepo odijelo koje drže čistim od svake ljage. Duh što su ga primili prebiva u njima, oni ga ljube i ne žaloste ga. Ukrašavaju svoj hram za velikoga Kralja, koji dolazi k mirnima i poniznima kako bi u njima prebivao. Svoje zdanje grade na istinskoj stijeni i ne boje se silnih valova i oluja. Poput svjetiljki svijetle njihova djela, a njihovo im svjetlo obasjava put. Pripravljaju dar za Zaručnika koji dolazi i nadaju se ući u njegova odaje. Tijelo njihovoga vidljivoga obličja hoda po zemlji, no njihove misli su kod Gospodina. Idu i hode po uskoj i maloj stazi i ulaze kroz uska vrata kraljevstva. Krote svoj zli nagon kako bi se držali zakona o kojemu bez prestanka razmišljaju. U ovome svijetu razmišljaju i hode kao stranci, nadajući se gradu na nebesima. Duh ime je uzdignut i drži se visina, a oni se nadaju da će gore ući u Svetište. Oči su im otvorene, gledaju oko sebe i vide kako se pripravlja Zaručnik.

Stoga je za čovjeka koji ljubi Boga pravo i čestito ljubiti poniznost i ostati u stavu poniznosti, čiji korijeni stoje u zemlji a plodovi dolaze od Gospodara slave.

Afrahat (najstariji, sirijski crkveni otac, prozvan “perzijskim mudracem