Da li je u širokom i dubokom koritu tuge, u stradanju koje se nalazi u matici zemaljskog života da mu dade temeljni ton, sadržaj i smjer, ostalo prostora za poneki ugodan šum, za nježan žubor i odsjaj? Ne samo u životnim razdobljima kojima je radost prirodni suputnik i sudrug, već i u vremenima bolesti, straha i smrti? Da li nas životna nužnost da odustanemo od onoga što smo u smislu zdravlja i sreće nekada bili, oslobađa za neke druge i veće privilegije?

Čini mi se da nas  vjera može i treba osloboditi straha. Fizička smrt nije kraj. Mi živimo u znaku Jone. Kao Jona u trbuhu kita, i mi putujemo u utrobi istoga paradoksa. Naime, da bismo živjeli, moramo umrijeti. Ovo je temeljno polazište. U njemu je dovoljno širine za najizbirljivije nijanse duhovnog mira. Ovo nije mjesto na  kojem bih se usudio razmišljati o Gospodinovim obećanjima, ali u njima je još širi prostor za nadu u milost. I u Kristov mir, onaj koji je drukčiji od onog kojim nas svijet smiruje, onaj koji nas oslobađa tjeskobe i straha.

Paradoks koji spominjemo nije dodir suprotnih pojmova koji otkrivaju besmisao, paradoks o kojem mi govorimo jest onaj oblik misli i izričaja u kojem jukstapozicija suprotnosti dovod do iluminacije, otkrića i smisla. Po logici paradoksa kraj može biti početak, propast sreća, gubitak dobit. Kraj puta tako postaje novo otpočinjanje, završetak će nam otvoriti nizove novih mogućnosti. Ono što izgleda strašno i tragično otkriva se kao ladanjska idila i mir. Za ovu logiku kao da je moderni čovjek potpuno zatvoren. Koliko puta smo izmolili Zdravo kraljice spominjući dolinu suza i progon u stvarnost života, da bi se nakon toga još očajnije hvatali tog istog života i drhtali pred smrću. Nasuprot tome, logikom paradoksa, stradanje i patnja mogu nas dovesti do očišćenja , do katarze, do spoznaje da je naše postojanje tragično i da nas, kad prestupimo prag smrti, čeka povratak u naš istinski dom. Veće oslobođenje od ovog ja ne mogu zamisliti.

U svjetlu gore rečenog, nije li prenaglašen govor o staračkoj samoći. Istina je, krug ljudi s kojima saobraćamo bitno je sužen, mi više ne odlazimo na posao, ne žurimo na sastanke, ali zar nas prestanak te febrilnosti ne oslobađa za šetnju mirnim predjelom, za toplinu sunca na tjemenu, za govor ptica, za nijanse voda, za tajnu mirisa, za čaroliju cvijeća, za pastelnu raskoš jeseni, za oblike i okuse voća, za ponovno otkrivenu, vraćenu radost čuđenja. Zar nas to ne oslobađa za bitne, najbitnije stvari, za milost da upoznamo pravi, istinski izgled života. Zar nas činjenica da od nas više nitko ne očekuje mnogo ne oslobađa da se, nemoćni pred smrću, predamo u Gospodinove ruke s radošću. Da podjetinjimo, da postanemo Božja djeca. Da se igramo, da beremo cvijeće, da se smješkamo, da se obradujemo mladosti i ljepoti bića koje smo susreli. Da uočavamo svijet oko nas, da mu prilazimo ispruženih ruku, da ga ljubimo, da naša ljubav bude molitva i zahvalnost. Takav dječji odnos prema Bogu Grci su nazivali epiphoitesis. U tom stanju milosti živio je miljenik Božji: Sveti Franjo. Za njega su običnosti svakodnevnog života: odmor, jelo, susret, hodanje, igra, bile molitva i on je znao da ga u tom stanju djetinje, nevine neposrednosti promatra nasmiješena božanska dobrota.

Ako je naš život sveden na sobu i krevet, ni to ne mora biti uzrok samoće i očaja. Poznavao sam staricu koja je godinama živjela u takvim uvjetima i koja je s negodovanjem odbijala da je sama i da njezin život nema pravog sadržaja. Branila je svoj život sa žarom, oči su joj blistale dok je objašnjavala da nije sama, da su s njom i bivši i sadašnji i budući, da se moli za mnoge a da moli i za mene. Toliko je bilo bistrine u tom istupu, toliko nadmoći koja ne ponižava, toliko brige u kojoj se vlastitost gubi, istinski communio u kojem se Ja nadilazi ljubavlju za druge. Jedno od najljepših i najdrhtavijih obilježja kršćanstva jest snažni osjećaj kršćanskog bratstva, povezanosti s braćom i sestrama, s onima sadašnjim i onima koji su bili. Ako nam, pak, staračke oči dopuštaju radost čitanja, pronaći ćemo i tada poneku osjećajnost koju prepoznajemo i koju ćemo poželjeti zaštititi. Osjetit ćemo i tada communio: duh u duhu, tišinu u tišini, samoću u samoći.

Ako starost znači nemoć, ovisnost i demenciju, i taj oblik stradanja može biti prilika da se velikim strpljenjem i ljubavlju  dade smisao vlastitoj neosjetljivosti i suhoći, da se pronađe ljepota žrtve i da se tu, u vlastitoj žrtvi, razgori iskra života.

Konačno, i u tome što nam je ostalo možemo pronaći razlog za beskrajnu zahvalnost. Imuni na zavodljivosti svijeta, neće nas više zavarati njegove  himere. Ta mi se već ne osvrćemo na svoje materijalne i profesionalne uspjehe, na društvena i radna promaknuća, živimo s ponekim osmjehom, s nekim očima, s ponekim stiskom ruke, sutonom, molitvom… Ne želimo više ono što nitko nema, tražimo tek dio u onome što imaju svi. Zahvalni za svaki dan života, za svaki vedar dan, za malo topline, spremni da se odreknemo svojih razlika, da se stopimo s drugima, u ono što dolazi ulazimo s vjerom i nadom, noseći vlastiti križ kao slatko i lagano breme.  J. N.