Za one koji žele otkriti vječnost u vremenu, postoji izvrstan put : molitva.Njome se izravno obraćamo Bogu. A znamo da se u Njemu ujedinjuje prošlost i budućnost u vječni sada. Stoga, otvoriti se Bogu znači otvoriti se vječnosti. Otvaramo li se Bogu uistinu kad molimo?

Postoji način molitve koji nas potpuno ne oslobađa našeg zatvora, nego molimo Boga da nam taj zatvor samo učini malo udobnijim. Dokle god molitvu ograničavamo tako što molimo za novac, dobitak, veći stan, ne postoji mogućnost da se vinemo u vječnost. Isus nas je doista učio moliti i za svakidašnji kruh. Ali prije nego dođemo do toga mjesta u Očenašu, molimo da se sveti Njegovo ime, da dođe Njegovo kraljevstvo i da bude Njegova volja. Sam Isus, molitvu za svakidašnji kruh stavlja na drugorazredno mjesto. Kad tu molitvu i molimo, ne činimo to iz straha da će nam kruha možda ponestati, nego, jer želimo biti svjesni da smo u svemu ovisni o svojem Ocu nebeskom. Da bismo postigli napredak u molitvi, moramo moliti za važnije stvari. «Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, piti, u što ćemo se obući? To sve traže pogani. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.» (Mt 6,31-32)

Kada Isus u prispodobi govori o čovjeku koji usred noći moli prijatelja da mu posudi tri kruha, i kada pokazuje da se ustrajnost isplati, neočekivano nadodaje: «Ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole.» (Lk 11,13) Diskretno nam Isus daje do znanja da nam Otac želi dati upravo Duha Svetoga. Naša jedina potreba jest: potreba za Duhom Svetim. Imamo li Njega, molitva postaje vrlo jednostavna. Ne moramo više razmišljati što ćemo moliti. Mi zapravo i ne znamo što je za nas dobro: «Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo kako valja, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima. A onaj koji ispituje srca zna koja je želja Duha: da u skladu s voljom Božjom posreduje za svete.» (Rim 8,26-27)

Naša je potreba za Duhom ispunjena. «Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.» (Rim 5,5) Kada s Crkvom molimo: «Dođi Duše, Presveti», ne molimo da Duh, koji bi bio negdje daleko, napokon dođe, nego da taj Duh koji nam je dan u krštenju sve više ispunja našu savjest i srce. Želimo postati svjesni Njegove prisutnosti i bogatstva koje posjedujemo. Molitva za dolazak Duha Svetoga može izgledati kao prosna molitva, ali je ona u biti zahvalna molitva. Mi se «učimo» priznavati dar koji smo dobili. U tom priznavanju je odgovor na sva pitanja, o tom što ćemo Boga moliti. Budući da nam je Duh dan, i kraljevstvo je Božje došlo. Duh Sveti po sebi je vječna i beskrajna rijeka ljubavi koja je izvor, cilj i smisao cijelog našeg života, što god činili ili ne činili u ovom vremenskom ograničenom postojanju.

Strogo uzevši, postoji jedan jedini Molitelj –  Duh. On sve više preuzima molitvu u nama kada ga ustrajno molimo da dođe. Molitva koja je ranije bila teret – za toliko stvari moramo moliti – odjedanput postaje odmor. Slušamo Duha i potvrđujemo Njegovu molitvu. Uključujemo se u Njegov šapat: «Abba! Oče!» (Gal 4,6)

Duh je bio na početku stvaranja: lebdio je nad vodama (Post 1,7). On je i na kraju vremena: «Duh i zaručnica vele: Dođi!» (Otk 22,17) On «ispunja svemir» i «drži sve» (Mudr 1,7). Za njega povijest nije kaotično događanje, a vrijeme, nikakav raspad. Sve što jest i što se događa jest jedno u Njemu i to vodi povijest k cilju. Njega slušati i u Njemu se odmarati znači pronaći vječnost u vremenu. «On» (Bog) «je dopustio čovjeku uvid u vjekove», kaže Propovjednik (3,11). Te riječi dobivaju sasvim novo značenje kada znamo za «žive plamenove ljubavi» koji gore u dubini naše duše. U takvoj molitvi ništa se ne traži, ništa ne pita, ni na što se ne tuži. Ne postoji više «činiti», nego «samo biti», «biti» vječno u Bogu

fra Ante