“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom”. (LK 9, 23)

I opet me, Bože moj, u srž bića pogađa tvoja Riječ… Povukla me sve do izvora u meni, ondje gdje dotičem svoju dušu, život, poslanje, dostojanstvo, mjesto gdje bih u sebi trebao zrcaliti tvoj lik, Stvoritelju moj!

A ja sam se u problemima, u teškoćama i trpljenju udaljio od svoga izvora – od svakodnevnog prihvaćanja Gospodinove vjere i prisvajanja moći Njegova križa …

Sveta karmelićanka Edith Stein o moći Kristova križa posvjedočila je u vremenu svoga progona. Ovako je pisala iz kölnskog karmela 1938.: “Danas shvaćam… što znači biti Gospodinova zaručnica u znaku križa, jer se to neće nikada razumjeti do kraja, budući da je riječ o misteriju… Što je veća tama oko nas to moramo više otvoriti srce svjetlu koje dolazi s neba”…

Znači, ipak, u tami života i njegovim pustinjama nailazimo na oaze, na izvore iz kojih pristižu uzleti duha, plemenita nadahnuća… svjetlost Ljubavi…

Ovaj su me puta obeshrabrili teški trenuci s mojim bližnjima i njihovi postupci… Ali, u susretu s Riječju shvatih da jedinstveni Izvor u meni proniče duboku stvarnost u koju sam uronjen… i da će nestati svi moji prividi zbog kojih sam se ogradio od istine… Ako je Bog izvor i ušće rijeke moga života, ako od Njega potječem i k Njemu idem – čega da se bojim, jer, sve mogu u Onome koji me jača!

Opterećenja životnim brigama odvedoše me u tjeskobu i misao o bezizlaznosti života… Po ne znam koji puta Božja me riječ osvijestila… Ne mogu sam nositi križ, slab sam. Prepustih se Božjem vodstvu, i gle! Pojavilo se novo povjerenje u mogućnost novog početka… Novo obraćenje!

Vrijeme prolazi! Propušteni se trenuci više nikada neće vratiti… Ne, neću odgađati promjene… Vrijeme za ljubav, oproštenje, borbu – uvijek je sada! Stoga se ponovno odlučih za molitvu, bdjenje – stvari koje nam život čine velikim!

Želim slušati Boga, želim biti strpljiv sa sobom, kako bih vidio što nije u redu, gdje je nešto “puklo” – koje su to moje neuslišane čežnje…

O, Bože moj, posij u moje biće novo sjeme dobra kako bih mogao postajati bolji – za Tebe, Ljubavi, Bože moj i sve moje!

Jesmo li svjesni, jesam li ja svjestan darovanog mi daha života, tog neprocjenjivog dara koji me stavlja u suodnos sa Stvoriteljem? Želim to biti, pa i pod cijenu rizika…!

Dragi prijatelji, i opet uvidjeh da Riječ Božja u nama prepoznaje i potvrđuje iskonsku čežnju srca… Ne površno i polovično, nego sveto, korjenito: Svim srcem, svom snagom, svom dušom i umom željeti i poslušati ono što Bog govori…

Ne bojmo se! Bog, samo On je kadar svoje svete riječi urezati u naša srca, kako bi postali i ostali Njegovi učenici na zahtjevnom putu ljubavi koji vodi sve do križa – Svjetlu koje dolazi s neba…

Ivan