On, vječna Ljubav, koja je sve obuhvatila; Riječ, koja se u vremenu utjelovila, Božanska je osoba, Sin je Božji, iste biti s Ocem, kao i s Duhom Svetim, tj. jedna je božanska narav u tri Osobe, i svaka Osoba je pravi Bog.

Otac izriče sebe kroz Sina, koji je otisak biti Njegove. Ili kako Pavao u poslanici Kološanima zanosno izriče: “On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji…; sve je stvoreno po njemu i za njega…” (Kol 1, 15-17).

I Otac svoga Sina, koji je krasota Raja, Punina njegove slave i ljubavi, koji je također Bog od vijeka, predaje za nas ljude iz ljubavi…, šalje ga u svijet da spasi čovjeka – ljude, da preuzme ljudsku narav i da u toj naravi pretrpi najgroznije muke, da na svome vlastitome božanskome Sinu iskali sav gnjev koji bi se imao sručiti na ljudstvo, da ga na neki način posve ostavi u toj boli (iako ontološki nije se mogao od Njega rastaviti jer je kao Bog iste biti s Ocem); da u toj naravi – kao Sin Čovječji umre, ali potom i uskrsne božanskom svojom moći.

Zato divotno djelo Božje: Utjelovljenje, zato odabir Marije – Bezgrješne, koja je u Božjoj zamisli bila od vijeka; zato Kristovo rođenje, rast, sazrijevanje – umiranje. I kao Čovjek bio je i ostao Bog – u dvije naravi: u božanskoj i ljudskoj.

Svemoćni Bog je mogao da nas spasi samo svojim htijenjem – riječju, ali je Krist preuzeo najteži oblik muke, da nam pokaže svoju najveću moguću ljubav. I ponovno bi se razapeo za svaku dušu; toliko je ljubi. Pa zar da Mu ne uzvratimo ljubav?

Zato spoznajemo koliko nas je sam vječni Bog ljubio. Najteže pokore i ljudska djela zadovoljštine nisu bila dovoljna da nas izmire s Ocem, uvrijeđenim Bogom – zbog grijeha Adama, kao moralnoga predstavnika svega čovječanstva. Neizmjernome Bogu trebala je i neizmjerna zadovoljština koju je mogao pružiti samo Onaj koji je neizmjeran – Sin Božji, vječni Bog, ali samo u ljudskom obličju.

“Jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu, i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa”(Kol 1, 19-21).

O kako moramo svome Spasitelju, koji se dragovoljno predao na muke, jer je htio izvršiti volju Očevu i jer nas je ljubio, biti zahvalni i ljubiti Ga do smrti, “do kraja” prihvatiti njegovo spasenje -–otkupljenje, da ne bude uzaludno, jer Mu tako povećavamo sreću i slavu, koju će s nama – otkupljenicima – dijeliti kroz svu vječnost.

 S. Marija od Presvetoga Srca
Anka Petričević