O, kakva glazba za moje srce, ta šutnja Isusova”

(sv. Mala Terezija)

 Kršćanska je duša  uvijek osjećala potrebu za šutnjom. Ta šutnja svoj vrhunac doseže u Velikom tjednu, osobito na Veliki petak – spomendan muke i smrti Isusove. Pred nekim tko izriče istinu o sebi pozorna šutnja jedini je ispravni stav. Nije stoga čudno što pred Božjom samoobjavom, koja dosiže svoj vrhunac u muci i smrti Isusa Krista, nastaje šutnja. Evanđelja nam ne donose ni jednu jedinu riječ onih koji su izbliza pratili Isusa u muci. Niti Marija, niti Ivan, niti Veronika… ne govore. Ali niti Isus ne govori mnogo, gotovo ništa. On ne šuti samo pred osuditeljima, već i pred sljedbenicima. I ono malo što Isus govori ne predstavlja pouku, već, rekli bismo, odraz sadržaja njegove šutnje. Isus govori da daruje oprost razbojniku, da daruje Ivana Majci i Majku Ivanu, da se konačno daruje Ocu.

Na Kalvariji, u dubokoj šutnji koju niti podmukle pogrde mučitelja ne mogu omesti, Bog izriče konačnu riječ o sebi i o nama (sud). Ta istina je njegovo krajnje darivanje vidljivo na križu, u Kristu Raspetome. Na Križu postaje jasno da je, onkraj svih riječi koje je Isus izgovorio, u konačnici on sam Riječ pred kojom dolikuje jedino šutnja, šutnja slušanja i posluha: «Otac ìzgovori jedinu riječ, koja bijaše njegov Sin i ona uvijek govori u vječnoj šutnji i u šutnji ju duša ima čuti» (sv. Ivan od Križa).

Tako je raspelo, tihi znak trpeće Riječi, postao najrječitiji kršćanski simbol, simbol najvećega dara i poziv na šutnju slûha i posluha. Raspelo i danas nastavlja biti svjedočanstvo konačnoga darivanja. Zato se kršćanin ponosi Križem (sv. Pavao) i ne stidi se raspela. Snaga njegove šutnje rječitija je od svih protivnih glasova.

Šutnja križa nije samo znak Kristovog darivanja i prostor njegova velikodušnog prihvaćanja, nego i način kršćanske vjernosti. Kršćanin je pozvan u šutljivom trpljenju i strpljivoj šutnji biti dar današnjem svijetu. Ondje gdje navještaj Isusa Krista nailazi na ravnodušnost ili čak na otvorenu pobunu, tiho kršćansko darivanje ostat će posljednje moguće svjedočanstvo. Tiho i bolno kršćansko darivanje predstavlja i posljednju mogućnost obraćenja. Pred njim se razotkrivaju namisli srdaca (usp. Lk 2, 35). Na taj način ono predstavlja i sud svijetu.

Pomalo nas iznenađuju raspela koja predstavljaju Krista raspetoga u kraljevskome ruhu s krunom na glavi. Kako je moguće patnju i poniženje povezivati s kraljevskim dostojanstvom? No ta raspela zapravo svjedoče duboku istinu Isusova darivanja u milosrdnoj ljubavi. Naime, to darivanje je uzvišeni i slavni čin. Ono je vrhunac objave čovjeku poslanoga Boga i najplemenitiji čin Bogu predanoga Čovjeka – uzvišenje Bogočovjeka, potvrđeno u događaju Uskrsnuća. Pred «kraljevskom vlašću Krista raspetoga» (Predslovlje Muke Kristove) otkriva se svačija istina.

Odbijanje toga dara ravno je samo-osudi, jer zapravo znači samovoljno isključivanje iz logike ljubavi. Prihvaćanje toga dara, jednako kao i njegovo daljnje učeničko darivanje, ravno je spasenju i sa sobom već donosi predokus konačne proslave.

Mogli bismo, dakle, reći da je kraljevska tišina Križa svečana melodija Velikoga petka. Za poželjeti je da ona bude ugodna glazba mnogim srcima, i našima u našoj župi…

‘Stat crux dum orbis volvitur’ (Čvrsto stoji križ dok se svijet okreće)

Ivan Pavao II.