Prvog studenoga slavimo svetkovinu Svih Svetih… U Božjem svijetlu to je dan – nadamo se i sviju nas, jer to je blagdan Svih Svetih. Svih onih koji su svjedočili Krista u tijeku svoga zemaljskog života, onih koji su bili mali, nezamjetljivi, po kojima se ništa ne zove, koji niti su napisali nešto niti su možda mogli imati potomstva. . Oni su ti koji, prema riječima iz Otkrivenja, “dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj”.

Znali su ići protiv struje, prihvaćajući “govor na gori” kao pravilo kojim je bio nadahnut njihov život: siromaštvo duha i jednostavnost života; krotkost i nenasilje; kajanje za vlastite grijehe i ispaštanje za tuđe grijehe; glad i žeđ za pravednošću; milosrđe i samilost; čistoća srca; mirotvorstvo; žrtva zbog pravednosti. Dakle, to je blagdan ‘malih ljudi’ koji se nisu bojali svoje malenosti. I red je da u Kraljevstvu Božjem budu i ovakvi. Pa neće valjda Nebo ispunjavati samo dubokoumni antropolozi, filozofi, teolozi. Bit će tamo onih koji su posve nalik na nas.

Htjeli mi ili ne, ovo je vrijeme kada razmišljamo o neizbježnoj činjenici vlastite smrtnosti. Stojimo i pitamo se: ima li što prijeko? Je li smrt zadnja postaja našeg puta? Ima nešto u nama što želi biti vječno, to su doživljaji i trenuci koji su po svojoj naravi neuništivi. Po njima kao da se vječnost nastanila u nama. Prije svega su to trenuci ljubavi. Oni su ujedno trenuci istine jer nam otkrivaju pravo lice života.

Težnja za besmrtnošću ne može se roditi iz doživljaja osamljene, u sebe zatvorene sreće, nego iz zajedništva, iz susreta, iz davanja. Čovjek otkriva pravi život kad izađe iz uskih granica svoga JA, kad sebe zaboravi, kad se žrtvuje i daruje drugome, kad ne živi za sebe, nego za istinu, pravdu, ljubav. Ovaj izlazak, egzodus iz samoga sebe dovršava se u trenutku vlastite smrti.

U svakom činu ljubavi doživljavamo smrt, jer ne možemo istinski ljubiti drugoga ako ne umremo samima sebi. Gdje je čovjek sposoban za ćudorednu odluku, gdje odgovorno i ozbiljno svladava životne zadatke, gdje se kadar iz ljubavi zalagati za dobro drugoga, gdje god ima žrtve, vjernosti i dobrote bez nade u drugu nagradu osim nagradu vlastite savjesti, gdje god čovjek, makar i ne znajući, živi po Isusovu načelu: ‘Nisam došao biti služen, nego da služim i život svoj dadem za druge’, tamo čovjek već ima iskustvo vječnosti. Smrt, dakle, ne samo ona konačna, dio je života i poziv da, umirući sebi, ulazimo u trenutke radosti koji su predokus vječnosti.

‘Naša je domovina na nebesima’, kaže sv. Pavao. No nebesa nisu ni mjesto ni prostor. Nebo je Isus Krist u osobi; ono je ondje gdje je Krist prisutan po vjeri, nadi i ljubavi. Mi smo dakle već sada u nebu toliko koliko je Krist zahvatio naš životni prostor. U taj smo prostor ušli po krštenju, a sve dublje u nj urastamo usvajajući molitvom, žrtvom, čitavim životom Kristove misli i osjećaje, Njegove stavove i shvaćanja. Život je s Kristom predokus neba na zemlji.

Ovdje Ga gledamo izdaleka, kroz mrak vjere, tamo licem u lice. Nebo je neprikriveni, dugo očekivani susret s Kristom koji nikada ne prestaje. Obećanje tog susreta upisano je u čovjekove dubine. Svaki je čovjek čitavim svojim bićem usmjeren prema Kristu. U posljednjem će susretu s Kristom biti ispunjene sve čežnje i nadanja. Kristov se lik, dok smo na zemlji, s mukom rađa u čovjeku. Svi potresi i životne borbe, sve radosti i žalosti služe samo tome da nas suobliče Kristu i prodube životnu vezu s Njime.
U susretu s Isusom Bog će za nas postati vidljiv. Nećemo utonuti u ocean beskrajnog Božjeg bića, niti se izgubiti u neizmjernosti apsolutnoga Boga, nego ćemo svu svoju radost doživjeti u Isusu Kristu, u susretu s ljudskim očima, u zagrljaju s ljudskim srcem. Sve će biti neizrecivo intimno, ljudski blizu, toplo, bit će izvorno naše. Bit će to ono ‘Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube.

p. Luka